Vlado Wall-E Perović

Bas lijepo duva.
Idealna noc za...sve.Svaka noc je idealna za...sve.Kad malo bolje razmislim.Mada ja i nijesam neki strucnjak.Za razmisljanje.Odgovor vise ne znam ni kad ostanem sam.No way.Bjeze iz moje glave odgovori kao bijesni psi.Reze,sikcu,keze se,onako pjenavi,pustaju zube,ne daju na sebe.Odgovori.Ne pitanja.Pitanju su gospoda.U odijelu.Kao iz komunalne policije.Iz poreske uprave.Pitanja uzimaju sto je njihovo.Odgovori su neuhvatljiva ziva bica.Ni laso im ne moze nista.Ne mozes im nista.To zna da boli.Jer i kad nekako zeznes jedan,nemas pojma sta da radis sa njim.Dzaba sve.Kako da primjenis taj jedan,mali,usljivi odgovor.Ako ne uspijes,pretvori se on za tren u ogromno pitanje.Visi nad glavom kao razredni staresina,nervozan jer mu je odjeljenje pobjeglo sa mrznog francuskog.Gleda te u oci i ceka da se predas.Taj delikvent od odgovora.Samo beci u tebe svojim buljavim ocima,sa dlakama u nosu i smolom u usima i ceka da ti padne zastavica.Da te osvoji.Pa da pocne da se smijulji kao hijena.Da krene da se pretvara u lava od pitanja.Sa najvecom mogucom grivom.

Pa kuda onda?
Zasto krenuti u stavljanje tacke kad zuris u nepoznato.Zasto traziti tamo neko svijetlo u tamo nekom tunelu kad od vozova ne mozes da mrdnes.Kad je svaki tvoj korak naprijed stotinu metara sa preponama unazad.Zasto?Cemu trud,mali veseljace.Kad iz najboljih namjera dobijas velicanstvene samare.Bride obrazi,crvene se usi,glupane.Nije to bas tako laka igra.Na svako zasto,dobijas makar deset puta zato.Svijet je na jednoj strani,ljudi na drugoj.Ne povezuj nespojivo.Zivot i ljude.Nije ljubav vegeta.

Zavezi svoju vrecu sa pitanjima.Vrijeme je.Svaki tvoj odgovor boli.Pogrbi se dostojanstveno,spakuj svoje nedoumice u citav vagon,pokloni se i odustani.Na neko vrijeme.Tvoja tvrda glava moze da izdrzi mnogo,ali nicija nije izdrzala sve.Odgovori.Stizu tvoju glavu.Pripremaju je za giljotinu.Budi malo pametniji.Izbjegni tu sudbinu.Kad je vec vidis.Kada su karte jasne.Obuzdaj sebe.Da.Kreni jos tezim putem,zaboravi na svoje ja i eto.Rjesenje je lagano.Igraj za sebe.Protiv sebe.Mozda voditi rat sa samim sobom i nije losa ideja.Gubi se tu vrijeme.Mozda.Mozda je kljucna rijec.

Sputaj.Vezi.Sakrij.Prekrij.Otpisi.Fade out.
Dotaci dno je nekada dobro.Podrum.Pecina.
Biti otpisan je jos bolje od toga.
Jer samo uz pomoc crne mozes upoznati idealnu sivu.
Prije nego zagrlis bijelu.

Jedva cekam proljece.
Iako sam se u ovo doba prije dvije godine zaljubljivao u svaku njenu rijec.Znak.Iako sam smatrao da je svaka njena recenica upucena samo meni.Iako je svaki stih njene omiljene pjesme gurao prst u pretkomore i komore mog srca.Ja jedva cekam proljece.

Bio sam nijemi posmatrac.Neka vrsta voajera u pokusaju.Zarobljavala me.Nije znala.Bilo je hladno.Bila je zima.Duvao je ostar vjetar.Sibao me dok sam pokusavao da saznam duboko u sebi sta ja to osjecam prema njoj.Setao sam dugo.Jedini ti momenti su mi davali nadu da cu pronaci dogovor sa samim sobom.Pronaci odgovor sta je ona meni.

Lomio sam prste.Od iscekivanja.Sta cu ja to pronaci u sebi?Mislio sam da su emocije emigrirale,zatrazile novu licnu i pasos.Moja crna rupa osjecanja se sirila danima.Samoca nema dusu.Niti daje previse sanse.Onda se pojavila ona,tiho,zagrebla moju formu,dala joj sadrzaj.

Bila je zima.Bilo je hladno.Ne i meni.Ta hladnoca se odbijala od moja cula jer imao sam nju.Ona je bila grijac kao nove,pletene,vunene carape moje bake,kao tus poslije fudbala,kao caj.Od zivota.Novog zivota.

Zima je prosla.A ona me grijala.Nije znala da je moje omiljeno grejno tijelo.Na daljinu.A nije znala.Nije vjerovatno mogla da pretpostavi.

Volim proljece jer je tada saznala.Volim proljece jer sam volio tada i nju.Slatku.Malu.Posebnu.Volim proljece jer sam se tresao pod jorganom ispisujuci jedinstvene rijeci za nju.Izvukla je nesto novo iz mene.Taj buzz koji je dolazio sa svakom novom porukom unosio je iskrene,ciste impulse srece.Plasio sam se da svaka nova vibracija ne probudi ostatak svijeta.Da ne urusi harmoniju ostatku svijeta.Jer cinilo mi se da taj buzz lomi sante.Stvara iske.Lijepi ih na celo.Kao eksere ubada u nervne zavrsetke.Svaki novi dan.Svaka nova noc.Isla je istim tokom.

Nije moju terasu mogao da zamjeni ni Menhetn,ni El Ej,Enfild.Zaboravio sam da kucara komsijinog psa smrdi kao stala sa stotinjak grla.Zaboravio sam i na mlade koji zorom poje Djoganijeve hitove dok se isprazni iz mraka diskoteke prebacuju do mraka sopstvenih umova.I tzv.domova.Sve je bilo lakse podnijeti i izdrzati.

Dvije godine kasnije.Ne mislim da sam ruzno sanjao.Iako je mnogo toga nestalo.Prije svega ti.Volim sto je tako mnogo ostalo.Drago mi je sto si mi dokazala da znam da volim.Ponovo.Drago mi je i sto si mi zalupila vrata.Sutnula me uz poslednji buzz.Mozda se nijesam previse borio.Mozda si trazila vise.A ja nijesam shvatio.Mozda je kljucna rijec.Ali naucila si me dovoljno.I vise nego dovoljno.Jedan lajavi krelac ti je i dvije godine kasnije zahvalan.Iako si dio arhive,uvijek cu rado prelistavati nase stranice.Sada moram dalje.Odrastao sam.

Jedva cekam proljece.Spreman sam za novi buzz.

Volim da iskucam misli preko mobilnog.
Ovaj moj cudni Samsung se raspada,baterija mu traje malo duze od prosjecnog seksualnog praznjenja u Novogodisnjoj noci,ali ja ga volim.Moj je.Volim da se vezem.Za stvari.Ljude.Po meni dobre ideje.Komade odjece.Iako su van mode,iako su na ivici da postanu antikviteti.Volim.Sta da radim?Kad volim.

Ne odricem se bilo cega lako.Pogotovo ne sopstvenih emocija.Pogotovo ne onoga sto me pokrenulo.Onoga sto me ucinilo boljim.Neko bi mozda ukopao emotivne neuspjehe.Uronio glavu u pijesak kao noj.Nijesam od tih.Zasto zaboraviti dane u kojima je sve izgledalo lako?Zasto se ne sjetiti plime dobrih vibracija bez obzira na posljedice...Pa nijesmo vise djeca,svaki emotivni poraz je pobjeda,kad pronadjes snagu da izvuces novu emociju vec si ucinio dobro dijelo,za sebe,za sve...Win win situacija...

Znam,mislite da je glupo ovo sto pisem i da je nemoguce preci preko patnje,neprospavanih noci,masnih naslaga koje se tope dok prsti na tastaturi traze magicnu kombinaciju za poruku koja ce je ostaviti bez teksta...gomile pitanja zasto nesto nije kliknulo,trazenja najsmislenijih odgovora,objasnjenja...Sve je to samo potrosni alibi,zadovoljavanje forme bez uplitanja sustine,bez presjeka,igranje sa oblicima...Samo neuko postavljeni zid placa za sopstvenim obrisima,razlivena boja na platnu koja se predstavlja za remek dijelo,turbo folk paranoja u kojoj samo jedan gubi,dok drugi ne zna sta ispusta...

And they lived happily ever after je sjajan slogan.Zivot pise bajke,romane,ali i autobiografije.U mojoj nece biti gorcine prema mojim emocijama.Znam da sam volio,znam da volim,znam da cu voljeti.Znam isto tako da ce to biti i nekada nevjesto,surovo,glupavo,blesavo,uglavnom nedovoljno za tu neku,u datom trenutku pravu,ali sve moji punti kad se zbroje,sve ce doci na...moje...Mozete da se trudite drage dame,da unistite moj sadrzaj Vasom formom,ali sustinu Vam rado dajem.Bez obzira na to jesam li shvacen ili ne,pravi ili pogresni znak pored puta,da li cu opet platiti kad Vam pruzim ruku,a uvalim srce,bez obzira na sve...ja ne odustajem od sebe...

I sve cu prezivit'...
Pa jesam,zar ne...
Jos uvijek slavim one dane...
Bez obzira sto vise nijesi tu...