Vlado Wall-E Perović

Ima nešto magično, mitski, u pogledu Jovanke Radičević, kada jurne sa krila, iz rukometnog minusa, pa ‘’mučki’’ lobuje nemoćnu rivalku, pritom se baci na parket ili neki od ovih modernih materijala što ih mi još parketom zovemo. ‘’Joka’’ se ustane, pa izbaci ono što su neki gledali davno na Vučjem Dolu, Fundini, na svakom mjestu gdje je trebalo ‘’izginuti’’ na ovaj ili onaj način. Izbaci iz sebe osjećaj olakšanja što je uradila pravi potez, podigne svoje, ‘’omete’’ pod sa rivalkama, psihički, utre put novoj nadi za nove ‘’radne’’ pobjede. Sve to, sa dvije ruke u vazduhu i dva oka u glavi.

Taj uzvišeni oblik fanatizma, bez namjere da glorifikujem istoriju i pravim poređenja sa onim što je nekad bilo i sa onim što sada gledamo, vjerovatno je bio inspiracija Lubarde, inspiracija svih putnika namjernika koji su kročili ovom zemljom i ispisali najljepše redove o nama, pritom ne znajući šta mi mislimo jedni o drugima. Njima, a ne nama, bilo je svejedno, jer su imali uvijek svoje mišljenje, pravo da od onog što vide naprave makar za sebe priču. A od takve storije, išle su samo ljepše i bolje.

Kod nas, to je nekako sve drugačije. Jednom, samo jednom, ne napravi to što se od tebe očekuje, ‘’počiste’’ te, kao da te nikad nije bilo. Kao da je memorija kraća i od fitilja, pa se negdje zaprškalo srebro sa Olimpijade, zlato sa Evropskog, trofej Lige Šampiona. Nevjerovatna vještina Crnogoraca i Crnogorki je da ne vjeruju u svoje, pa se u Dragana Adžića, njegovu stručnost, spisak sumnja i nakon toliko godina. Sad je najbolje doba za sumnjičave i nevjerne, neka izbace svoje adute, jer vjerujem da će ubrzo opet doći na naše, pa će se neki trofej veličati, neka medalja slaviti.

Ako se uzme u obzir ambijent i dešavanja iz prethodnih godina, sasvim je logično i prije svega sportski očekivano da se do određenog cilja i ne dođe. Nakon što smo iz nekoliko puta prebacili zakone sportske realnosti, lagano, u troskoku, bilo je vrijeme da se spustimo do donje granice mogućnosti. Jednostavne, jasne brojke, govore o malom igračkom fondu, koji više nije na jednom mjestu, u Budućnosti, već rasut i razapet.

Sve trijumfalne kapije, nijesu nam otvarali rukometni Ronaldo ili Mesi, mada nije da ih nijesmo imali u našim redovima, nego želja, volja, ambicija, posvećenost i onaj fanatizam sa početka ovog teksta. Uz malo prave mudrosti, dobre taktike, da zasolimo rivalkama, uspijevali da budemo veći nego što jesmo. Sada, kada treba dići glavu nakon poraza, biti savršeno rame za plakanje curama koje su nam donijele više nego je potrebno da budemo srećni, opet smo mali, niski i beskorisni. Zaglavljujemo se u moru fatalizma, vjerujemo u nepromjenljivost onoga što sudbina nudi. Ne, nijesu krive ni sudije, ni loša sreća, ni nestručnost ili manjak kvaliteta. Valjda imamo pravo na to da nas nekad pobijedi bolji.

Vi, kojima TV u bilo kakvom obliku, bilo koje marke, onako ogroman kao da ste zakupili bioskop. stoji na zidu u dnevnoj sobi, jeste li se nekada uvrijedili, kad Vam kažu, dobar dan, poštovani/uvaženi gledaoci pored malih ekrana?! Nijeste, odlično. Jer život Vam prolazi, a ne samo vama nego i onima pored malih ekrana, nafilovan frazama koje se čine prikladne i sasvim logične, a predstavljaju samo kupovinu tv vremena.

Naravno, potrebno je da se suočimo sa prošlošću da bi se okrenuli ka budućnosti, da bi uopšte mogli da se dotaknemo ove teme. Za tu vrstu spektakla, traži se uvijek karta više, a ostaje da se vidi koliko ćemo biti uspješni u borbi na sredini terena. Obzirom da je lopta okrugla, uvijek pobjeđuju srećniji.

Kada primite gol u najgorem trenutku, a to je uvijek kada primite gol, obavezno padnete psihički, što je savršen alibi za većinu trenera sa ovih prostora. Iako nas očekuje, napeta, prava prvenstvena utakmica, mi smo ovdje nijesmo došli izgubimo, odnosno došli smo da igramo. A nakon utakmice, najlakše je reći, mi smo igrali, a rezultat je bio u drugom planu.

Igraćemo disciplinovano, tvrdo, pokazaćemo karakter, pokušaćemo da iskoristimo svoje šanse, sigurno ljepše zvuči nego, igraćemo bunker, nećemo prelaziti centar igrališta, probaćemo da ih iznenadimo poslije prekida sa 40 metara. Kako god bilo, pobjedi se sigurno u zube ne gleda, pogotovo u situaciji kada smo propustili niz stoprocentnih šansi, koje bi po tome trebalo da budu golovi, je li, odnosno, dali smo 120 odsto od sovjih mogućnosti i došli do trijumfa. To vam je kao da je neko na mogućnosti dodao i PDV.

Najbolje od svega je što je neko ''zapalio publiku'', pa se ta ''vijest poput bombe'', proširila regionom, pa je se podigla ''medijska bura''. Po dobro nezvaničnim, ali informisanim izvorima, institucije dobro rade svoj posao, uz osmjehe najmlađih sugrađana za prvi dan škole. Moja malenkost smatra takođe da je naš proslavljeni sportista bio odličan u porazu svoje ekipe, a naše bronze i srebra uvijek sijaju kao zlato.

I tako je nekada davno, nadahnuti pojedinac pod pritiskom da sastavi tekst od određenog broja riječi ili kupujući vrijeme u tv programu, pokušao da bude sladunjav i da pogodi. Iako nije bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, očigledno da je potrefio metu. I tako danas, svi mi papagajišemo na iste teme, napadajući ih istim rečnikom. Uživamo u sadašnjem trenutku, jer sve se dešava sa razlogom, jer ko zna zašto je to dobro, a uz to ne krijemo zadovoljstvo učinjenim. Uoči najluđe noći zato se nadam da nećete stati na na ludi kamen izgovorivši sudbonosno "da" i zaploviti u bračne vode. Može i drugačije. Ide Nova Godina, volimo se, biće velika svadba. Nije uopšte teško. Ni ružno, naprotiv.

Sport je i ovog vikenda pokazao kako vas može učiniti posebnim i ponosnim, ujediniti, ali i baciti u očaj. Kontrasti koji su ponuđeni, a usko povezani sa tri srca koja su prestala da kucaju, stavljaju prst na čelo, u stanju su da duboko zamisle one koji još uvijek imaju snage da se otrgnu brzom i kusom načinu života.

Umro je Nelson Mandela, Madiba. Prvi crni južnoafrički predsjednik. Njegov život bio je ispunjen smislom i nadom, za njega, njegovu zemlju, sunarodnike, svijet. Uspio je da nas ubijedi da smo jednaki, isti, da smo braća bez obzira na boju kože. Bio je i heroj i prijatelj. Njegova duša i duh, nijesu imali granice, srce nije pristajalo na lance i vezove, nije poznavalo rasne i ekonomske diskriminacije, metalne zatvorske šipke nijesu ga zadojile mržnjom i osvetom.

Inspirisao je druge na nemoguće, elegantno uklanjao barijere zdravom misli, učio da je opraštanje vrlo visoko na ljestvici ljudskih osobina, slobodnim umom dotakao dugu. Bio je džentlmen, hrabar primjerak vrste koja je spremna da uči, napreduje, ide korak dalje. Nije volio govore, ali njegov tok misli u par riječi isijavao je mudrošću, koja se jednostavno upija.

''Sport ima snagu da promjeni svijet, ima snagu da inspiriše, da ujedini ljude, na unikatan način.''

I dok je Madibin duh šetao svijetom ispraćen aplauzima sa premijerligaških terena, u Brazilu se neko sjetio da je fudbal preči od svega, pa i od života. Na tragičan način završen je šampionat, jedan navijač je poginuo, a nekoliko njih završili su u komi poslije nereda na tribinama u Žoinvilu. Grupe navijača Ateletiko Paranensea i Vasko de Game sukobile su u toku prvog poluvrmena, šutirali jedni druge, upotrebljavali motke i palice, sve do zakašnjele intervencije policije, koja je bila primorana da ispali i gumene metke kako bi okončala krvavi pir.

Tako je sportski događaj, prerastao u pakleni performans, a fudbal umjesto radosti, donio smrt. Na korak od svjetskog prvenstva u Brazilu, šokirani fudbaleri su vikali na navijače i pokušavali da ih smire, dok je djevojčica koja je skupljala lopte ridala i zapomagala, tražeći pomoć za povrijeđene. Sat i deset minuta trajao je prekid utakmice koja se morala završiti, da se ne bi ugrozila regularnost takmičenja, jer su obje ekipe željele pobjedu, domaćin plasman u Kopa Libertadores, gost opstanak.

Nešto ranije, navijač Mančester Junajteda, dvadesetrogodišnji Kenijac Džon Džimi Mačarija izvršio je samoubistvo skokom sa sedmog sprata zbog poraza ''đavola'' od Njukasla. Prema navodima policijske uprave iz Najrobija, Mačarija se ubio "jer nije mogao da izdrži da njegov omiljeni tim gubi utakmice"!?

Nekada davno otpjevao je Sting u pjesmi ''Message in a bottle'', o ljubavi koja može zaliječiti život, ali i o ljubavi koja može slomiti i srce. Madiba je proveo 27 godina u zatvoru, poslao jasnu poruku, ali izgleda da su i tu poruku i danas mnogi spremni pogrešno da protumače. Sport nas spaja, ali i nemilosrdno razdvaja, ako nemamo previše u glavi, a umjesto dragih rivala, postajemo sebi i drugima vječiti neprijatelji.

Treba biti pošten prema sebi, svojim instinktima i porivima. Ako to uspijete, na pola puta ste do uspjeha. Ako napravite balans sa željama i realnošću, već ste upisali tri boda u gostima. Pišem ovo, podstaknut storijom o Željku Miloviću, novinaru i rok kritičaru iz Bara koji već sedam godina piše knjigu o crnogorskom rokenrolu. Na tim stranicama, vjerovatno bih završio i ja, potpuno nezasluženo. Ovo je priča kako sam bas gitaru zamjenio satelitskom antenom i postao tv zvijezda. Šalim se za ovo zvijezda.

U mojoj kući slušala se uvijek dobra muzika, roditelji, prosvjetni radnici, imali su različite afinitete, sa jedne strane tata rok bubnjar, a ja sam uz njega zavolio Pink Floyd, Hendrixa, Led Zeppelin, Zappu. Majka je u kuhinji poslove obavljala uz eminentne muzičke umjetnike sa ovih prostora koji su u našu kuću dolazili preko radija. Ja sam to uvijek zvao, identitetski sukob latinice i ćirilice.

Naravno, da je bilo perioda u mom životu kada je muški roditelj pomislio da bi moj osjećaj za ritam i tempo mogao biti dobro upakovan uz neki muzički instrument, a sviranje klavira u muzičkoj školi dovelo me do saznanja da je lopta mnogo zdraviji izbor. Tinejdžersko doba proveo sam u društvu onih koji su znali da Metallica nije fabrika za preradu sirovina i direktni konkurent na tržištu nikšićke Željezare.

Volio sam Disciplinu Kičme i Koju, bas gitara mi je bila logičan izbor, kao noćna verzija igranja malog fudbala, jer u moje zlatno doba reflektora i balon sala nije bilo. Naravno, biti muzičar uvijek je bilo in. Tako sam sa grupom prijatelja koji su znali da istrpe moj manjak talenta za pomenutu gitaru, bio član benda koji je bio meko krilo sada već legendarnog Dr Picasssa, benda koji je sklopio rokenrol dušu Nikšića, cinizam, ironiju i dobar humor u jedno.

I bilo mi je super. Druženje, priče, širenje interesovanja, učenje novih stvari. Sve dok nijesam shvatio da su moji drugovi, biseri rasuti, jako dobri u prikrivanju moje netalentovanosti. Nakon jedne od naših proba i vraćanja kući po nekom kijametu, moje misli su bile zauzete samo na jedan način. Bolje da batalim, nego da kvarim. Kako sam već odlučio da studentske dane provedem u Kotoru, kod đeda i babe i pored fakulteta, izbor je bio lagan.

Kako sam se sa ljepotama satelitske antene upoznao par godina ranije, zahvaljujući tatinim muzičkim ekskurzijama po Srbiji, ništa me nije moglo spriječiti da se okrenem čarima tv ekrana. I ranije sam bečio u tu magičnu kutiju noćima, gledajući snimke sa NBA utakmica, upoznavao se sa američkim fudbalom, a sve dok se boje ne istope, upijao sve što govore italijanski komentatori i voditelji.

Bas gitaru pretopio sam u satelitsku antenu, a ona se šepurila na Sv. Stasiju, u bašti, kao u filmovima o hladnom ratu, kada krene dramatična muzika, a neko uhvati neki čudni signal i ukaže na opasnost. Zbog te satelitske sam tu gdje jesam, jer sam jurio snove. Nijesam baš trčao, nijesam pretrčavao, samo sam volio. Pa je došlo. Morate biti iskreni prema sebi, priznati ljubav, pa makar ona bila poročna, kao što je televizija ovih dana.  

Napisao je Đoko Ćetković, crnogorski fudbaler koji ovih dana nastupa za Bežaniju, na facebook-u, iskren status vezan za fudbalsko dijelovanje Rajana Gigsa. ''Viđi Gigs još igra, kad sam počinjao sa fudbalom bio mi je idol. Ja ću još malo da završim karijeru, a on će i dalje igrati… Ko je ođe lud, majko moja!'' Ovaj status bio je toliko interesantan medijima, da je završio na većini sportskih portala, a na najbolji mogući način govorio je o skoro savršenoj fudbalskoj avanturi Velšanina. Upravo taj Vels, nije mogao da zaokruži fascinantnu storiju.

Rajan Gigs napunio je 40 godina prošle nedjelje i rođendan je proslavio sa pobjedom od 5:0 na gostovanju protiv Leverkuzena. Tri godine je stariji od mene, ali je kao i Maldini, Raul, Zaneti upisan u moju glavatu bilježnicu kao fudbaler uz kojeg sam odrastao. Da se razumijemo, Mančester Junajted je klub za poštovanje, ali Gigs je kao i Ferguson dio srca svakog ljubitelja fudbala odvojio za sebe.

Iako je igrao kao vezni fudbaler, Gigsu to nije smetalo da u 953 zvanična nastupa pogodi rivalsku mrežu preko 150 puta. Pritom je osvojio 13 titula u Premijer ligi, po 4 FA i Liga Kupa, 9 puta Super Kup Engleske, 2 puta Ligu Šampiona, po jednom Interkontinentalni kup, Super Kup Evrope i Svjetski klupski šampionat. Da uzmete samo da podižete te silne trofeje, vjerovatno bi dobili upalu mišića na nekoliko mjesta.

Za momka iz Velsa, sina ragbi igrača, više nego dovoljno, a vjerujem da vam ne bi bilo teško da se mijenjate za životopis gospodina Gigsa, koji je rođen kao Rajan Džozef Vilson, ali se za pojavljivanje u javnosti odlučio za majčino djevojačko prezime. Upravo je ta veza sa Kardifom, kao mjestom rođenja, iako je djetinjstvo proveo u Saltfordu, pored Mančestera, ostavila trag. Rečenicu, ''više bih volio da propustim sva važna reprezentativna takmičenja, nego da predstavljam zemlju u kojoj nijesam rođen i sa kojom moji roditelji nemaju nikave veze'', neće mu oprostiti nijedan ljubitelj engleske reprezentacije.

Ako već Zlatan Ibrahimović može da kaže da je SP bez njega dosadno, šta reći tek za Rajana Gigsa koji nije učestvovao ni na EP. A imao je sve, veličanstvenu brzinu i balans koji su bili neshvatljivi za njegove rivale, nesnošljivu promjenu pravca i ubitačan završni pas, prilagođavao se na savršeni način ritmu i tempu utakmica, navijače čašćavao golovima iz svih pozicija, uz bonus pogotke iz slobodnih udaraca.

Gigs iz svog najboljeg perioda, vrijedio bi više od njegovog nasljednika u dresu Velsa, Gereta Bejla, vrijedio bi više i od Kristijana Ronalda u momentu kada je prelazio iz Junajteda u Real. Iako nikada nije bio lider u manifestovanju svojih vokalnih sposobnosti na terenu i van njega, neprimjetan bez lopte u nogama, Junajted u njemu ima sasvim dobru zamjenu za bilo koju funkciju u menadžementu, a za nekoliko godina, ukoliko Dejvid Mojes ne dobije otkaz ranije, očekujte Gigsa na trenerskoj poziciji broj jedan.