Vlado Wall-E Perović

Treba biti pošten prema sebi, svojim instinktima i porivima. Ako to uspijete, na pola puta ste do uspjeha. Ako napravite balans sa željama i realnošću, već ste upisali tri boda u gostima. Pišem ovo, podstaknut storijom o Željku Miloviću, novinaru i rok kritičaru iz Bara koji već sedam godina piše knjigu o crnogorskom rokenrolu. Na tim stranicama, vjerovatno bih završio i ja, potpuno nezasluženo. Ovo je priča kako sam bas gitaru zamjenio satelitskom antenom i postao tv zvijezda. Šalim se za ovo zvijezda.

U mojoj kući slušala se uvijek dobra muzika, roditelji, prosvjetni radnici, imali su različite afinitete, sa jedne strane tata rok bubnjar, a ja sam uz njega zavolio Pink Floyd, Hendrixa, Led Zeppelin, Zappu. Majka je u kuhinji poslove obavljala uz eminentne muzičke umjetnike sa ovih prostora koji su u našu kuću dolazili preko radija. Ja sam to uvijek zvao, identitetski sukob latinice i ćirilice.

Naravno, da je bilo perioda u mom životu kada je muški roditelj pomislio da bi moj osjećaj za ritam i tempo mogao biti dobro upakovan uz neki muzički instrument, a sviranje klavira u muzičkoj školi dovelo me do saznanja da je lopta mnogo zdraviji izbor. Tinejdžersko doba proveo sam u društvu onih koji su znali da Metallica nije fabrika za preradu sirovina i direktni konkurent na tržištu nikšićke Željezare.

Volio sam Disciplinu Kičme i Koju, bas gitara mi je bila logičan izbor, kao noćna verzija igranja malog fudbala, jer u moje zlatno doba reflektora i balon sala nije bilo. Naravno, biti muzičar uvijek je bilo in. Tako sam sa grupom prijatelja koji su znali da istrpe moj manjak talenta za pomenutu gitaru, bio član benda koji je bio meko krilo sada već legendarnog Dr Picasssa, benda koji je sklopio rokenrol dušu Nikšića, cinizam, ironiju i dobar humor u jedno.

I bilo mi je super. Druženje, priče, širenje interesovanja, učenje novih stvari. Sve dok nijesam shvatio da su moji drugovi, biseri rasuti, jako dobri u prikrivanju moje netalentovanosti. Nakon jedne od naših proba i vraćanja kući po nekom kijametu, moje misli su bile zauzete samo na jedan način. Bolje da batalim, nego da kvarim. Kako sam već odlučio da studentske dane provedem u Kotoru, kod đeda i babe i pored fakulteta, izbor je bio lagan.

Kako sam se sa ljepotama satelitske antene upoznao par godina ranije, zahvaljujući tatinim muzičkim ekskurzijama po Srbiji, ništa me nije moglo spriječiti da se okrenem čarima tv ekrana. I ranije sam bečio u tu magičnu kutiju noćima, gledajući snimke sa NBA utakmica, upoznavao se sa američkim fudbalom, a sve dok se boje ne istope, upijao sve što govore italijanski komentatori i voditelji.

Bas gitaru pretopio sam u satelitsku antenu, a ona se šepurila na Sv. Stasiju, u bašti, kao u filmovima o hladnom ratu, kada krene dramatična muzika, a neko uhvati neki čudni signal i ukaže na opasnost. Zbog te satelitske sam tu gdje jesam, jer sam jurio snove. Nijesam baš trčao, nijesam pretrčavao, samo sam volio. Pa je došlo. Morate biti iskreni prema sebi, priznati ljubav, pa makar ona bila poročna, kao što je televizija ovih dana.