Vlado Wall-E Perović

Kada se počešete po glavi, onako temeljno, dođe vam do sivih moždanih da će vaš potomak u vrlo kratkom vremenskom intervalu preći dug put od ono do on/ona. Neopterećeni polom djeteta, modnim trendovima, grohotom se smijući u lice činjenici da ćemo postati roditelji, naša beba je dugo imala radno ime Sranje. Ima jedna sjajna američka narodna poslovica koja kaže: ”Shit Happens.” Da je ne bih prevodio i dobio od cenzora sajta vaspitno obrazovnu packu nadam se da ste shvatili kako je naša beba dobila nadimak.

To je bio sladak period prepun osmjeha i pomjerenog humora, ispunjen scenama iz romantičnih komedija, tinejdžerskih snova i lakih nota. Naša draga beba nije nam dala da se patimo da li je bolje imati dječaka ili djevojčicu, jer je dragi čika ginekolog dugo tvrdio da je beba stidljiva, sa sve pupčanom vrpcom među nogicama. Jednom je odapeo, pa potvrdio kroz zube, mislim da je pišonja, pa smo morali na dopunske časove iz poznavanja muških imena.

Tu je došla i prva ozbiljnija prepreka, jer na pomen bilo kojeg muškog imena, koje ne počinje na V, a ne završava se sa O, a između su obavezno LAD, ja sam dobijao ospice. Jer, nekako, potpuno neshvatljivo, kad god bi moja sad već gabaritima opterećena polovina, izbacila neko novo ime, ja bih se sjetio makar trojice muškaraca koji ne zadovoljavaju moje visoko postavljene standarde. Da ne pije, da ne puši, da se ne drogira i da ima četiri razreda osnovne. Znači, Nikola, Marko, Danijel, Andrej, izvinite molim, mnogo vas volim, ali to nije to.

Agoniju praćenu noćnim preznojavanjima, kako ćemo vabiti na ručak sa balkona muškog potomka od roda Perovića, prekinula je gospođa postavljanjem krucijalnog pitanja: ”Pa zar nema neki fudbaler, neki sportista, možda neki muzičar koji ti je drag, jesi li razmišljao o tome?” Ma kako da ne, pomislih, vjerovatno će ga nastavnica sa zadovoljstvom predstavljati odjeljenju kao Medžika, po Džonsonu, Ian po Rašu ili Džon po Barnsu ili Edi po Vederu. Nema šanse.

Žene su čudo, temelj svakog kajanja i pokajanja, žarište svih misli i ideja, izvor sofisticiranih lakomislenosti i suptilnih avanturističkih pohoda, pa i ova moja ne odudara previše. Taman kad smo uz livestream meča Čile Peru napravili konsenzus, gomilu kompromisa i potpisan mirovni ugovor konačno dogovorili ime muškog potomka, isti smo mogli i da pripalimo uz logorsku vatru sledeće večeri. Čika ginekolog bio je uporniji, beba je bila manje stidljiva, poklopile su se sve zvijezde na nebu, a ja sam konačno pogodio nešto u životu. Ipak je djevojčica…

Zid je najbolji trener za svakog mladog tenisera ili rekreativca početnika. Iako na samom startu mislite da je protiv zida lako igrati, poslije određenog vremena vaša spoznaja o nesavladivosti zida postaje veća i šira. Zid ima taj čudan osjećaj da vrati svaku vašu lopticu, da prodre u najdublju poru vaše pobjedničke strategije i da se odbrani od svakog vašeg lukavog i odlično pripremljenog napada. Sa zidom morate izgraditi prijateljski odnos i koristiti ga kao zen učitelja, jer protiv zida se jednostavno ne može.

          Kada dođete u situaciju da igrate ravnopravno sa zidom, kada razmjenite makar desetak udaraca, onda ste spremni za naredni nivo. Ali, samo ako ste naučili dovoljno i usvojili osnovne karakteristike zida. Morate biti postojani, sa što manje vidljivih rupa u igri, morate biti čvrsti, bez emocija na terenu, ne dozvoljavajući rivalu da osjeti vašu lošu tačku. Vaš zid izgrađujete polako, stabilno, bez fušeranja, jer će samo jedna pogrešna cigla urušiti svaku savršenu sliku o vama. Zid nema prijatelja, drugara, poznanika, nema vremena za narodnjake i splavove, zid nema ni porodicu, samo bliske rođake koji su negdje daleko. Da bi bili zid broj jedan, Kineski ili makar Berlinski, morate biti dovoljno jedinstveni, ali i dovoljno usamljeni.

          Tenis je jedan od najsavršenijih sportova, jer se pravila ove igre lako čitaju i prepoznaju, teško je imati više tumačenja. Sami ste, igrate protiv rivala koji u datom trenutku želi da vas savlada, a između vas je nekoliko sudija i čuvena tehnologija zvana ''hawk eye'' koja ne dopušta previše grešaka. Tenis je jasan i transparentan, određenog dana u određenom trenutku, poslije određenog vremena, samo rezultat dokazuje i pokazuje da li ste bili bolji od rivala. Na kraju godine, pogledate ATP ili WTA listu i shvatite ko su najbolji. Bez subjektivnog osjećaja, bez šmeka, bez detaljne analize. Tokom godina, da bi bili na vrhu morate pobjeđivati svakodnevno. Ili ćete biti zaboravljeni.

          Poslednji Vimbldon još jednom naglašava koliko morate biti veliki da bi se našli među najboljima. Koliko morate da budete fokusirani i posvećeni, svakom treningu, rivalu i koliko sebi ne smijete dozvoliti potcijenjivanje istog. Veliki, najveći, poput Federera i Nadala, Šarapove, smatrali su da će samo njihovo prisustvo psihički polomiti Darcisa, Stakhovskog i Larše de Brito. Pretpostavili su da će upravo oni napraviti veliku grešku, početi da se svađaju sami sa sobom i samo tako, olako, preokrenuti rezultat. Zato, kako je rekao i Federer nakon poraza, slijedi povratak korijenima, bez panike, povratak zidu. Sve polomljeno mora da se očisti i vrati na svoje mjesto. Svaka cigla. Na putu do savršenog zida.

LeBron Džejms više ne mora da se vraća unazad, objašnjava odluke, pronalazi alibije. On je u ovom trenutku najbolji igrač NBA lige i vlasnik dva prstena. Momak iz Ekrona u Ohaju, zahvaljujući fizičkim predispozicijama i fantastičnim osjećajem za igru čini košarkaški svijet boljim, saigrače raznovrsnijim, rivale nemoćnijim.

LeBron nema potrebu da govori o sebi kao najboljem košarkašu današnjice ili svih vremena, njegova igra to radi za njega. Ogromna PR mašinerija koja ga je srozala do najneomiljenijeg sportskog lika u Americi može lagano da se povuče u sijenku. Samo dvije godine kasnije, nakon najvećeg fijaska u istoriji marketinga, čuvene ''Odluke'', kada je Džejms u direktnom tv prenosu objasnio navijačima Klivlenda da je njegova sledeća destinacija Majami i dresova koji su gorjeli pred očima američke javnosti, LeBron je u ovom trenutku opet heroj. Njegova igra je važnija od svega, njegove stilske figure na pres konferencijama opet su u podređenom položaju u odnosu na piruete na parketu, moćna zakucavanja, atraktivne asistencije. LeBron je u jednoj osobi spojio ubitačan košgeterski instinkt Majkla Džordana i sofisticiranu sposobnost da učini saigrače boljim, naslanjajući se na lik i djelo Medžika Džonsona.

Iako će mnogi tvrditi da je ovaj Majami mogao da se pobijedi na mnogo načina, da manjkavosti ove ekipe postoje, Džejms je uzeo špartlu u ruke, ogletovao svaku poru u odbrani, učinio svaki napad izvodljivijim i dozvolio i pomoćnim radnicima minut slave. I kada su ga gurali do limita, rivali poput Indijaninog Pola Džordža ili San Antonijovog Kavai Lenarda, iako je znao da promaši i tri u nizu u poslednja dva minuta, LeBron je nalazio način da se osjeća gospodarem igre. Način na koji je ''zalijepio bananu'' Tijagu Spliteru ostaće da se prepričava godinama, ali prije svega gospodski nastup prema NBA veteranima iz rivalskog tabora kojima se zahvalio na mogućnosti da protiv njih odigra seriju na granicama ljudskih mogućnosti. Kada sedam utakmica prođe bez incidenta, uz minimalan broj teških faulova, sa zagrljajima i čestitkama aktera nakon završetka, znači da ste dokazali da ne morate biti ego manijak da bi u isto vrijeme bili i pobjednik.

LeBron Džejms ne mora više da gleda unazad, postao je savršeni saigrač za bilo kojeg košrakaša na svijetu, dokazao da uz malu pomoć pratećeg ansambla može da vas učini srećnim. LeBron je u ovom trenutku na vrhu svijeta i postoji realna mogućnost da zagrli taj vrh i ne ispusti ga još nekoliko godina. Aura pobjednika koju širi oko sebe olakšaće mu posao u vremenu koje dolazi.

Nema Stojanovića, Svitlice, Doknića. Nema veze. Nema Žarka Markovića i Melića. Nema veze. Nema Zorana Roganovića i Osmajića. Nema veze. Nema struje i vode na treninzima. Opet, nema veze. Nema novca za Mediteranske igre. Nema veze. Nema dnevnica. Nema ni plate za selektora pola godine. Nema veze. Liga broji 7 klubova. Nema veze. Najbolji juniori odoše da igraju za Katar. Ni to veze nema.

Mogao bih ovako do kraja stranice A4 formata, sa ubijeđenjem da sam opet nešto preskočio. Jer uspjesi crnogorskog muškog rukometa, plasman na svjetsko, pa sada i na evropsko prvenstvo nemaju veze sa realnom percepijom nekoga ko je pogledao par utakmica domaćeg šampionata ili utvrdio uspjehe naših rivala u kvalifikacijama za ova velika takmičenja. Kako je to samo plastično objasnio Petar Kapisoda na oproštaju, ''ova Njemačka je zvanično peta na svijetu, a bilo koju Njemačku je malo ko dobio dva puta u jednoj takmičarskoj sezoni.''

U sukobu sa svim mogućim poteškoćama izronile su i najveće priče crnogorskog sporta. Znam da ću nekoga preskočiti, ali nije namjerno. Svaka riječ napisana je pod utiskom ozbiljnog moranja da se nešto promjeni, ali ne u rezultatima, nego u angažmanu da se sastave makar tri garniture dresova, da ne iskače sklopka u hotelu na Cetinju, kad se u isto vrijeme kupaju trojica reprezentativaca nakon treninga i da se nakon dvije godine podijeli neka dnevnica za kafu i sok. Takođe, napisana i pod jakom emocijom bliske prošlosti kada je skoro pa ugašeni Primorac porobio Evropu bez eura, kada su gladni i žedni, iako u vodi, pojeli premoćni Pro Reko. Iz jada i bijede, prslih džepova. Snagom srca. Uz želju da dokažu da se može i tako. Iako nije dobro, niti fer i pošteno, kada neko najeden i napijen, spreman do savršenstva ganja gladnu gomilu. Gađam se metaforama, znam, ali se sjećam i košarkašica od kojih se nije očekivalo da pobijede bilo koga, pa su završile kao šeste u Evropi. Ispratili smo ih sa malo nade u džepu, da ne izgube svaku. A neki su jedva čekali da se desi debakl, pa da smjene Baletića. Ne možete mu ništa.

Neki su tako isto dočekali da ne prođemo grupu na svjetskom prvenstvu, da ubilježimo pobjedu, jednu, jedinu, sa Čileom. Opet su od heroja nacije, nakon baraž uspjeha sa Šveđanima, nakon gigantskih trijumfa nad Njemačkom i Češkom,  prerasli u vezaše i neznalice, a išlo se tako daleko da je javno vrijeđan i fizički izgleda sportista koji nas predstavljaju širom svijeta. I pjevaju himnu ''a capella''. Da se naježiš.

Vjerovatno ste se pitali šta se dešava sa blogom? Zašto ne piše više? Stvar je vrlo jednostavna. Mjesec i po dana nijesam imao kad za uvo da se uhvatim.

Iako je bilo lijepo dok je trajalo, nagli završetak momačkog života uslovio je i razmišljanja o promjeni mjesta boravka. Romantično ljubavno gnijezdo, lampe, svijeće, egzotični miomirisi lavande i ruzmarina, gomila vrata koja ne dihtuju, frižider koji zveči kao moto kultivator, komšijin pas koji je okupan pretprošle godine, morali su da postanu prošlost. Uf.

Kada krenete u potragu za novim gnijezdom, a već morate sa sobom da vodite i trudnu ženu, obavezno obratite pažnju na nekoliko važnih stavki. Prvo, blizina prehrambenog objekta koji radi non stop. Zamislite sebe kako sa jednog kraja grada jurite mahnito na drugi samo da bi u tri ujutro pronašli kornišone ili džem od jagoda. Ne ide. Pogotovo ako ste pješak kao ja. Vruć hleb, krofne, burek ulaze u kategoriju MUST HAVE u komšiluku.

Drugo, razmislite dobro o blizini šetališta koje omogućava da se dvoje drže pod ruku, jer u sedmom mjesecu ona hoda kao pingvin, a vi se pretvarate u lično pomagalo. Jako je bitno da ne bude previše frekventno, jer svakog drugog dana morate da objašnjavate ko je vaša ljepša polovina, u kom je mjesecu, kako se osjeća i da ona mnogo bolje izgleda od aktuelne miss koja je upravo prošla pored vas. Pogotovo je loše ako imate previše poznanika, pa onda krenu uzajmna zapitkivanja. ”A ko ti je ova/ovaj?”, sa jedne strane, a druga odapinje, ”A je li muško?” Nije, što? Grrr. Av. Av.

Treće, jako bitno, stan mora da bude mali, jer u poznim mjesecima trudnoće treba da se čisti to čudo svakodnevno. Šta će vam kuća na tri sprata, 13 soba, 4 kupatila, ako morate sami da je održavate? Garsonjera je mala, morate da imate makar dvije sobe u kući. U devetom mjesecu, vjerujte, bračni krevet je dovoljan samo za jedno. A to nijesam bio ja. J

Četvrto i poslednje. Raspitajte se dobro o prvim komšijama. I izolaciji. I debljini zidova. Vjerujem da ste čitali kako hormoni podivljaju u trudnoći. Znate na šta mislim. Ako par do vas marljivo radi na održavanju bračne zajednice i miru u kući, budite spremni da vi vašu održavate bolje i efektnije, a mir duže jer poređenja svake vrste sa komšijama ne ginu. Po principu, besposlen pop i goveda krštava vaše najmilije pred vas stavlja TO DO listu sa stvarima koje komšiluk posjeduje, a vi još ne. Ne brinite se, to je tek početak muke se upoređivanjima. Dijete tek treba da se rodi.