Vlado Wall-E Perović

Malo mi je žao što sam najbolji kad ostanem sam sa sobom. To je nešto najgore što može da vam se desi, pogotovo ako imate i zrno savjesti u sebi. Ja imam jedan kubik, do dva, barem tako mislim, pa me proganja, napravio sam makadam od tog bježanja od samog sebe. Taj užasni sebičluk koji se dešava samo onda kad ostanete uz četiri zida, upaljen monitor, lampu u dnu sobe, tv ekran na kojem je repriza serije koju ne gledate, kojoj se ne radujete.

To osjećanje, gore da gore ne može biti, da ugađate sebi, tako što ostanete sami. Da nema ko da vam se penje na glavu, da nema ko da vam priča kako treba, odnosno kako je trebalo da bude, kako ste mogli ovo ili ono, a nijeste. A nijesam mnogo, zaista. To je suptilan način da vam se život nakezi, da vam pokaže da ste slabi, nejaki, da imate još mnogo toga da istrpite, da bi mogli lagano oči da sklopite i da se ne trzate u snu.

Koliko samo moramo da budemo sebični i da ne razmišljamo da postoji sjutra? Koliko smo maleni i jadni, da ne razmišljamo da nam ono juče, ovo danas, može poslužiti da budemo sjajni sjutra? Koliko smo potrošili energije, entuzijazma, ugađajući svom donjem dijelu leđa, napaćenom srcu i duši, ne razmišljajući da ćemo povrijediti sjutra? Koliko smo potrošili para na gluposti, hedonizam, na pogrešne izbore, na treptaje i otkucaje tuđih loših emocija, ne razmišljajući da će sjutra doći. Jebeš danas, šta sjutra?

Neću sebi oprostiti ništa što sam uradio, dok moje sjutra, bude patilo zbog mog juče i mog danas. Neću moći sam sa sobom da pričam, dok moje sjutra bude ugroženo zbog mojeg juče. Kakva sam samo budala bio, tjerajući ideale, živjeći pjesme, udarajući u grudi rifovima, prateći tempo dlanovima, gurajući ritam stopalima, ispravljajući krive i sve druge lelujave, tražeći svoju sreću.

Nijesam razmišljao da će sreća doći, da je moje sjutra, moja sreća, da ima plave oči, da se lijepo smije, da guguče i da se meškolji, da ima plave uvojke i da se savršeno šarmantno ljuti. Nijesam razmišljao da moja sreća može i da se mazi, da skače i da hrani macu. Nijesam znao da je moje sjutra, raspjevano, razigrano, posebno, inteligentno, harizmatično, svoje, razdragano, slatko, čarobno, najljepše. Jbg, nijesam znao.

Nijesam znao da je odvratno tako to moje juče, dok nijesam upoznao moje sjutra. Nijesam znao da je moje danas, šuplje, prazno, dok me ne oboji moje sjutra. Stvarno nijesam znao, nemam dobar alibi, ali ako moram da ga nađem, neka bude da nijesam ni pretpostavio da može moje sjutra biti tako blještavo i sjajno. Tako lijepo, očaravajuće. Tako ja. Kad sam najbolji. Tako milo i drago, kao precrtano najbolje ja. Jbg, nijesam znao, sram me bilo, a sram bilo i njega, život, što mi ne šapnu dvije, na tom putu iz juče preko danas, do mojeg sjutra. Makar jednu da je šapnuo, taj prevarant život.

A šta da radim, sad, kad moje sjutra, moja sreća, zavisi od onog mog glupavog i odvratnog juče, sumornog i sivog. Šta da radim, kad, moje juče, danas, upozna moje sjutra? Ne znam. Boli me što opet ne znam. Boli me što ništa nijesam shvatio, što ne mogu da vratim vrijeme, da se pobrinem kako treba za moje sjutra. Da se odreknem mog juče i mog danas, za moje sjutra.

Nekako, imam rješenje, u glavi, ali se bojim da neće biti dovoljno. Nekako, to mi se čini jedino dobrim i pravim, nekako, to mi je jedino ostalo, preostalo, nekako, to valjda mora tako. Sve što je bilo juče, sve što je bilo danas, neka ne bude više. Neka ne postoji. Neka se razblaži, rastvori, rastopi. Neka ne bude ni slova, ni zareza. Znam da mi ne može biti, ali, evo, odričem se svega, za moje sjutra.

Moje sjutra ima dvije godine i svoje ja. Moje juče, danas, ima 37 godina. Poklanjam ti moje ja, za rođendan. Nadam se da je dovoljno ostalo. Nadam se da nije malo. 

Vjerovali ili ne, stvarno sam se trudio ovog vikenda da glumim dobrog muža, brižnog roditelja. Kad me moja gospođa pozvala i rekla, ''Vlado, moraš da dođeš da mi pomogneš oko ovog djeteta'', otkazao sam čak i termin za fudbal. Pogledao je, nabacio osmjeh broj šest, rekao joj da je smršala i da je najbolja kuvarica na svijetu i čitao Bambija dok mi se dioptrija nije pomjerila ka jugu.

U nedjelju sam rano da ustao, izluftirao dnevnu, umornu od All star razigravanja, pokupio paučinu, izbacio smeće, oprao zube, poljubio je za dobro jutro, pustio da spava 15 minuta duže, glumio da znam da igram ''haku'', ispuštajući čudne zvuke da bi nasmijao ćerku. Zaboravio stanje na računu, nabacio osmjeh broj tri i po, da misle da mi je stalo ti nebitni što pričaju.

Kompjuter sam koristio samo za posao i društveno koristan rad, nijesam voajerisao po društvenim mrežama i kupio mudre misle koje ću upotrijebiti u narednom tekstu. Neću, šta gledaš, a? Čak sam spremio da sebe ubijedim da Liverpul nije igrao loše, da imam pravo da ne razmišljam previše i da ne stvaram hematome po sivoj moždanoj masi, da je sjutra novi dan. Najvažniji u našim životima.

Ponedjeljak, taj 17. februar, dan Ivinog rođendana, drugog, centar je njene pažnje. Gospođine, naravno. Ja volim svoje dijete, ali ne tako srdačno, posvećeno. Za mene je to drugi rođendan, za nju nacionalni praznik, sa zastavom, himnama, vatrometom. Ja sam Konan Varvarin sa unutrašnjim emotivnim krvarenjem. Suze od sreće i bola ostavljam za WC, peškir i tuš.

Pristao sam da budem i domaćin, ugostiteljski turistički radnik, konobar, pristojan zet, bio i više nego što mogu, pretvorio se u papučara, psovao samo za potrebe masnog vica, otrčao desetak puta do prodavnice, za samo ono što nedostaje, nijesam gledao na sat i pitao goste imaju li još nekih obaveza kasnije. Bio odličan, pet. Da me zaokružite, na izborima, toliko dobar.

Bio sam savršen, bez mrlje, bio podrška, bio postojan, stamen, jak, Odisej i Ahil, Romeo i Zdravko Čolić, u jednom. Bio čovjek sa misijom, sa jasnom vizijom i idejom kako doći do cilja, morao ići korak po korak, prolazio nivoe, preskakao prepreke, jer moram  zaraditi dovoljno visoko moralnih poena, moram zaslužiti daljinski upravljač, moram se izboriti za to čudo tehnike, sa mnogo dugmića, u utorak počinje TOP 16 faza fudbalske Lige Šampiona.