Vlado Wall-E Perović

...otkrio sam da je skoro sve što je ikada napisano o ljubavi istina.Šekspir je rekao da se putovanja završavaju susretom zaljubljenih i to je misao za divljenje,pogotovo kad se uzme u obzir da se u to vrijeme premalo putovalo.Nikada nijesam iskusio ništa ni blizu tome.Ali sam u stanju da vjerujem da poor William jeste.
Pretpostavljam da o ljubavi razmišljam i više nego bi iko ustvari trebao.Da razmišlja.Stalno me zapanjuje njena moć definisanja naših života,promjena raspoloženja,načina razmišljanja,stanja duha.Šekspir je rekao i da je ljubav slijepa.Za tako nešto mogu da potvrdim da je istina,znam.Za neke,prilično neobjašnjivo,ljubav blijedi.Za druge,ljubav je jednostavno izgubljena.Naravno,ljubav se uvijek može naći.Na najčudnijim mjestima.Čak i samo na jednu noć.

Tu je i druga vrsta ljubavi.Najsurovija.Ona što skoro ubija svoje žrtve.Nemilosrdna.A zove se.Slijedi dramska pauza.EPP blok.Pratite li me?Neuzvraćena ljubav.Gledate u eksperta,magistra docenta doktora neuzvraćene ljubavi.Većina ljubavnih priča je o ljudima koji se zaljube jedno u drugo.Ali šta je sa nama ostalima?Šta je sa našim pričama?Nama koji se zaljubljujemo,nekako sami,šta je sa nama,žrtvama jednostranih veza?Crne ovce zaljubljenih,nevoljeni,uvijek ranjeni,uvijek na nogama.Hendikepirani,ali bez pomoći,bez povlastica,bez beneficiranog radnog staža,bez socijalnog staranja,bez statusa.
Da,gledate u jednu takvu osobu.Ja voljno volim.Uglavnom bijedno.Najbolje godine mog života su i najgore.Praznici,rodjendani,novogodišnje večeri...zaliveni promajom u srcu,laganom patnjom,hladnim jastukom,čežnjivom muzikom...godine zaljubljenosti su najmračniji dani mog života...prokletstvo jer volite osobu koja vas ne voli,niti će vas ikada voljeti...samo pogled na nju je dovoljan,srce lupa,grlo se suši,apsolutno ne mogu da gutam,dišem,sve uobičajeni simptomi...

Udješ u krug,ne izlaziš,ona ode,doleti druga,istog dana,nema pauze,andjeli su to,ne znaju da su toliko dobri,zato ih toliko i volim.

Zato,nikada nije završeno...nažalost...ili srećom...

Idealna noć za pisanje.Još kad bih znao šta i kako.Konstatacija.Bez znaka čudjenja i pitanja.Tačka je lijepa samo kad je staviš.Postaviš na pravo mjesto.Nekako je dosadna kao znak,ali stabilna.Svi ostali su ljepši,sladji,smajliji su fancy,ali tačka je end of the road.Kad ti treba smisao,kad želiš da ostaviš utisak,da pokažeš koliko samo možeš biti postojan,stati iza svojeg ja,lupiš.Kad se udvaraš,stalno se keziš,sav si duhovit,vrcav,razbijaš zidove,skidaš maske :-) :p :) itd. staviš neozbiljni smajli i više nema brige,ako imaš dvosmislenih,trosmislenih ideja,ma to je samo igra riječi,šalio se ja hahaha,po principu,ako prodje,prošlo je,ako ne prodje,pa ona nema smisla za humor...ajde frajeru,mangupe,stani iza nje.Stani iza tačke.

Dragi gosti,poneka bivša ljubavi,prijatelji,ti,što od tebe bježim,a tebi se nadam.Idealna je noć za pisanje.A ne smijem o tebi,jer.Strah postoji.Bez obzira što sam veliki kao i što izgubiti ništa ne mogu kao,opet imam želju.Želim da te pogledam u oči,nije to nada da će se nešto dramatično promjeniti,neka bezuslovna predaja,neki idealni početak,neki savršeni kraj,samo želja.Šta se dešava u trenutku kad pogledaš u oči,da li ti ostaješ bez osjećaja u zglobovima,da li koljena klecaju,da li se znoje dlanovi,sastavljaju pritisci,da li ćeš opet pokušati da izvadiš iz rukava najgori mogući štos,presvučeš kompliment,spustiš glavu,praviš se nedodirljiv i nezainteresovan iako.Ona zna da ti je stalo.Ona zna da ne smije da ostavlja bilo kakve signale.Ona zna da njen osmjeh tebi vrijedi i previše,ali da li će ga pustiti i kada.Zašto.Trema.Fali mi.Osjećaj.If I only knew how.A nemam snage da je upletem u to.Slab sam.Zato ne smijem o njoj.Zbog sebe.Nikada neću ni pokušati da zapletem.Jer previše mi znači njena posebnost.Jer ona me zamislila na prvi pogled.Bolje da ćutim,jer znam,vi sad navijate.U talasima.Da ja uskočim,pokušam,da budem nešto što ne umijem.Da pokažem da sam muško,mačo,razdrljim košulju,bacim foru i zavedem na fazon.Sorry,nijesam od tih.

Idealna noć za pisanje.O njoj.

Dragi dnevniče.Fuck you.

 

Već desetak dana imam osjećaj da mi neko krade nešto.Dane.Vjerovatno.Još kad se ogromna količina sivog spusti na mene,taj miks postane nepodonošljiv.Ovo malo života do sada uživao sam u sivilu.Nekako mi je prijalo.Opuštalo me.Volio sam da šetam po kiši.Po snijegu.Nebitno.Kad niko neće ili ne voli.Ne želi.Nijesam štedio sebe.Ne zato da bih izigravao heroja.Patetično glumio Sizifa.Ne.Jednostavno,prijalo mi je.Na svoj čudan način.

 

Nešto je kliknulo.Nemam pojma kad i gdje.Zašto.Ali više to nije to.Zorom kad osjetim sivilo,osjetim da mi neko krade taj dan.Kao da je potrebno samo da prođe.Da se desi novi.

 

Tako je bilo i jutros.Opet mi je dan ukraden.Imao sam neke planove čak.Ja.I planovi.Šala.Onaj ko nije prošao sa mnom moje planove ne može to shvati.Želio sam na stadion.Po kiši.Nijesam otišao.Želio sam čak i na posao.Onda sam se ppretvorio u hejtera i počeo iz kreveta da prozivam u sebi sve i svakoga.Vjerovatno sam kukako zbog loše karme,grešaka iz mladosti i neispunjenih planova.Došao sam čak i do zaključka da jedan dio uspjeha reprezentacije Crne Gore u fudbalu ide i na moj konto.Uhvatio sam sebe da razmišljam da je Zverotić proigrao kad sam ja počeo da ga kritikujem na sva zvona.A danas je i Luka Gareth Bale Pejović zveknuo bombu sa 30 metara,iako sam ja čitavih 10 minuta ranije napisao da čovjek u životu nije napravio dribling unutra,desno,preko svoje lošije noge.Nastaviću da ih kritikujem.Baš ih je krenulo.

 

Onda sam pokušao da budem strpljiv i sačekam u miru novi dan.Pomislio sam da je najbolje da pokupim sve moguće informacije do kojih jedan sportski internet frik može da dodje.Završava se ovako.Pisanom riječi samom sebi.A nekome.Čitao sam neki članak o tome kako je nesretni Robert Enke shvatio da mu je dosta i bacio se pod voz.I kako će ti svako pomoći da zaliječiš slomljenu nogu,a malo ko da zaliječiš umornu glavu ili polomljenu dušu.To mi nekako nije trebalo.Uklapa se u moju priču pozajmljenu od Nicka Cave-a.People just ain't no good.

 

Ah.Pokušao sam da udjem u treću dimenziju fudbala gledajući Englesku i Francusku.Skenirao sam protivnika u kvalifikacijima.HaHa.Zbog sebe.HaHa.Pf.

 

Od početka se znalo ko će da pobijedi.Uz svu čast britanskoj muzici Marseljeza je oduvala God Save The Queen.Opet.Onda je izašao čika Fabio sa bejzbol kapom na glavi i od svih modnih stilista svijeta dobio nulu prekriženu.Loran Blan svojom savršenom linijom podsjetio me da Liverpul ima problema u poslednjoj liniji.Perfect fit.1-0 za francusku revoluciju,a sudija ni dunuo nije.Mada je Stjuart Pirs opet pravio face kao da je duvao.

 

Velika očekivanja.Uvijek ubiju glavne glumce.O Endiju Kerolu pisalo se sve i svašta u poslednjih mjesec dana.Predvodnik nove generacije.Silovatelj.Uživalac opojnih droZa sa tijela razdraganih dEvojčica.Sve.I svašta.A on je mlad dečko.Dobar fudbaler u tijelu idealnog manekena za neki šampon za kosu ili losion.Žilet neki.Maybe.Još ga je don Fabio odvojio na 30 metara od najbližeg mu druga.Sacrifice.Otpjevao bi mu Elton Džon.Zamislite kako se osjećao momak koji je pravljen da osvoji sve lopte u vazduhu.Sa prvim centaršutom u 41.minutu.Englezi su izgledali kao djeca čija je lopta jedina u komšiluku.Igramo fudbal,a njih majka zove sa balkona.Izvinjavamo se,ali mi moramo da idemo kući.Ako može,lopta bi isto kući.Nijesu je dobili.Ako ne računamo da je Krauči opet dao gol.Iz prekida.Jedinog dobrog centaršuta.Not good enough,dear England.Just not good.

 

I onda sam shvatio da je prošao dan.Da neka Gamba nije dala ili primila gol.Da Obala Slonovače nije dala još jedan.Da sam potrošio jedan euro na kladionici i 60 centi u prodavnici.Da sam dobio želju da prespavam svaki novi dan.Da sebe ne mogu da natjeram da se borim sa divnim vremenom i divnim ljudima.Da me borba očekuje sjutra,želio ja ili ne.Da bez obzira što ne mogu da sjednem,sjutra moram da sjedim.Da ne mogu da zaspem,a valjalo bi.Da pokušavam uzaludno,opet,da izmučim sebe pokušavajući da sklopim riječi u tekst.Koji neće pomoći.Nikome.Opet.

 

A tada sam najgori.Prema sebi.Prema svima.Kad nemam svrhu.

 

Kada se osjećam nemoćnim.Najgori sam.Jesam.

Volim Crnu Goru.Volim moju domovinu.Srećan sam što sam u opšte dobio priliku da živim u prelijepoj zemlji koja je uvijek spremna za novu turističku sezonu.Drago mi je što mogu da uživam u dobročinluku dragih ljudi,redom državljana ovog fascinantnog komada planete.

 

Prosto je nevjerovatno kako ljudi ne shvataju da im je samim rodjenjem ovdje ukazana odredjena čast i kako su zbog toga predoredjeni na blagostanje i ugodan život.Kako imaju priliku da svijetu kroz svoje maestralne osobine predstave to impresivno genetsko stablo koje daje samo ljepotane i manekenke,heroje i genijalke,savršene primjerke ljudskog roda,redom misice i mistere,ljepote,šarma,turizma.Ta nevjerovatna količina skromnosti u nama ne dozvoljava nam da se osvrnemo i kažemo hvala našim precima.Hvala.

 

Crna Gora je prostor koji se ne stidi.Iako smo ispred ostalih u svim važnijim kategorijama,nikako ne sporimo da su neki ipak,tamo negdje uspijeli prije nas u nečemu.Tada se pokazuje koliko imamo snažan karakter,perfektno oblikovan ego i sa koliko ponosa i pažnje usvajamo domete ostalih naroda.Šampioni smo u prilagođavanju,čvrsto riješeni da naučimo što više,brže,bolje,jače.Pjer de Kuberten je upravo na Crnogorce mislio kada je izgovorio onu čuvenu olimpijsku maksimu i to šetajući katunskom nahijom.

 

Volja Crnogoraca za novim saznanjima i čvrsta želja za razumijevanjem drugih oblikovala je ovaj prostor na jedinstven način.Ne postoji zemlja na svijetu koja sa više suptilnosti prilazi pitanjima vjere,jednakosti,različitosti,sahranama,svadbama,međuljudskim i komšijskim odnosima.Multipraktik sredina stvorila je samosvjesnu mutlinacionalnu,multikonfesionalnu,multietničku,multipolnu,multirodnu, multiškolsku,multiakademsku,multiekonomsku,multinevladinu,multivladinu, multiestetsku cijelinu koja fascinira sve koji samo pokušaju da provire i zagrebu po površini našeg bitisanja.

 

Ne prodje ni minut,sat,dan,a da se svaki državljanin ove predivne zemlje ne sjeti komšije,rodjaka i prikladno čestita sve bitno i pogotovo nebitno što se nekome dešava.Svi vjerski praznici bilo koje religije,vjere,sekte,proslave polumature i mature,treća jutra,četrdesnice,kumstva,šišana kumstva,vjeridbe,rodjenja djeteta šestog lijevog koljena,svadbe,sve je to upisano u rokovinike,kalendare,postoje odredjene boje za odredjene prilike.Sa posebnim akcentom osvrćemo se na sahrane jer valja se na pravi način oprostiti od prečasnog pripadnika ovog svetog komada raja na zemlji.

 

Jedino u Crnoj Gori ne postoji fakultet i viša škola za dobročinluk jer se to kod nas dobija rodjenjem.Ali kod nas je proces demokratije toliko odmakao da redom školujemo kadrove za fukarluk i šaljemo ih na specijalizaciju u inostranstvo,jer treba svakome pružiti šansu.Populacija tih ljudi se dugo godina bez pravog razloga skrivala ne znajući da smo mi spremni i na tu vrstu različitosti i sada ih svakodnevno možete vidjeti na našim ulicama,u kafićima,kako bez problema pripovjedaju svoje vrijednosti i veličine,vidite ih nasmijane i vesele,u skupocjenim automobilima,sa lažnim ženama,ljubavnicama,sponzorušama,sa full opremom,sa viškom tudje nego svoje kože i kose kako dobijaju šansu jer ovo je zemlja za sve.sAli,to neka budu njihove brige.Mi smo tu da im pomognemo kad im nešto fali.

 

Zapamtite,ovo je zemlja izazova i velikih mogućnosti.Zemlja koja vam uvijek pruža šansu da se takmičite.Da kažete.Da se dokažete i pokažete.Ali i da završite u parlamentu.Čak i na vlasti.

 

5,4,3,2,1...pljas,pljas...upravo ste izašli iz stanja hipnoze...

Ne bi trebalo da nešto osjećate...da vas nešto boli...jer...

 

Crna Gora.Domovina.Nas pazi.Da nam se što dobro ne desi.

 

http://www.youtube.com/watch?v=W3vLnxZGwNA%EF%BB%BF

Priznajem.Postali smo samo ovo iznad.Samo ovo iznad.Samo brojevi računa.Samo cifre u nizu koje se svakog dana mijenjaju.Samo dijelovi računaljke koja je rijetko kada u našim rukama.Samo.Je ključna riječ.

 

Čovjek je čovjeku žirant.Nikako prijatelj.Ili neki drug.To drug nije prošlo ni kao tekovina utopije soc-realizma.Nema više rođaka.Možda bolje kad dublje razmislim.Nema više dobre volje.Nema više želje.Zar postoji danas izraz koji podrazumijeva toplinu.A da nije žirant.Garant.Kum možda?Kako da ne...

 

Sve se pretvorilo u goli interes.Ko bi koga mogao zeznuti i za koju brojku.Zaboravljaju se momenti djetinjstva,možda divni.Ili manje divni.Gomila prebačene muke preko ledja u danima odrastanja.Zaboravlja se komad osmijeha,minut pažnje.Sati briga.Sve se ubaci u kazan.Razmisli se više puta.Okrene se više brojeva.Telefona.Ne računa.Na kraju se sve opet svede na taj isti račun.

 

Težina se ne mjeri vagom,nego konjima i kilovatima.Full opremom.Kožnom garniturom.Garniturama.Usluga je teška riječ.Mnogo košta danas.

 

Priznajem.Nikako da se uklopim.Nikada nijesam znao sa brojevima.Nikada neću znati ni sa ljudima.Očigledno.Prošle su 33 godine da bih shvatio da je to jedno te isto.Jedno te isto.DJ čovjek.DJ račun.Ne predstavljaš ni suvu šljivu ako u tamo nekoj centralnoj banci nijesi podoban za žiranta.

 

Vrtim u prazno.Ništa ne može da se promjeni.Ja sam samo sitna riba u ovom moru plavom.Nemam tu naviku da ćutim da se ne bih nekome zamjerio.Osim samom sebi.Vjerovatno negdje u dubini samo patim što moj račun nijesam znao da napunim.Through the years.Vjerovatno sam samo ljubomoran i zavidan.Samo ne umijem da se radujem tudjem uspjehu sa brojevima.Znanjem matematike.Možda samo moja vještina istezanja elastičnog obraza nije dobra.Samo.

 

Svakog dana dobijam na hiljade virtuelnih šamara.Na hiljade neuronoskih udaraca.Svakog dana.Desant na moje sive ćelije sve teže pada.Iako ga očekujem svakog dana.U svakom pogledu.Sve više nazadujem.Moja percepcija života je pogrešna.

 

33 godine.Previše vremena je prošlo.Previše vremena sam utrošio u prihvatanju realnosti.Moje znanje o životu je piece of shit.Veoma mali komad.Ni dupe da obrišeš sa njim.Ovo moje veliko.

 

Teško je suočiti se sa činjenicom da si gomila brojeva.

Još teže kad shvatiš da ispred sebe imaš minus.

Uvijek mi je tesko da pocnem.Nemam pojma zasto.Valjda nijesam dobar za bilo kakav pocetak.Nekako se ne snalazim.Ne biram valjda prave rijeci.Mozda zato sto ne biram rijeci.

Uglavnom.Nije lako.Kad nemas pocetak.Kako onda da dodjes do sredine?Nije dobro ni sto nema kraja.Svako bi trebao da voli svoje pocetke,ali ja...ja ih obozavam.Jer...ne znam zasto,kad sam vec tako tragican.A mozda i preterujem.Mozda ja imam dobar pocetak pocetka,soldinu sredinu pocetka i nepopravljivo los kraj pocetka.Mora da je to.Mirisem na promjenu,ponudim je na izvol'te,dam sve,posvetim se i onda se brzo procijeni da sam preozbiljno shvatio pocetak.Onda pocinje...pocetak kraja...

Ne vjerujem,ne mogu da vjerujem da su danas cure...necu,mislio sam da mogu,ali ne mogu...treba svakome pruziti sansu...ali ako se neko prepozna u banalnoj rimi,ako ga takne sumnjivi pokusaj,ma ako te takne silikonska gerila,sa cuftom u glavi umjesto mozga,pa mora biti da nesto sa tobom nije u redu...ili si prenormalna za sve standarde,osim moje...i onda dodjes do cinjenice da ste vi,prave,kao needle in haystack...unikatne,originali...teshko vas je pronaci,jos teze privoljeti,najlakse zavoljeti,najteze zadrzati,nekako se primjetite na kilometar,imate nesto...ili sam ja blesav,pa ste vi nenormalne,a ljubiteljice lika i djela nekoga Mileta,Raleta,Boleta,Saleta znaju znanje,koje ja ne umijem da provalim...
Ja bih da se drzim vas,ako mogu,moje drage...mislim jedne od vas,takve...misteriozne,duhovite,neodoljivo sarmantne,clever enough,more than enough,neke koja ce da me wrap around her finger,da budem just a little black spot,a ne king of pain...da me malo ljulja,pa da me preznoji,sad ste pomislili svasta...nijesam to ni pomislio...da me preznoji svojim ja,da me natjera da moju ususkanost i bezbriznost posvetim njoj...sve pjesme koje meni znace,sve glupe i manje glupe rijeci koje izgovorim i napisem da imaju smisla,jer kad je ona,ta neka,ti,kad si ti tu...pored,uz...takva kakva jesi,sve ima smisla...i nema...gluposti...sa plafona onda silazis ti...

Znam,lijepo pisem,ali je to tesko citati...znam,pocetak mi je katastrofa,jer ga nemam...zivim za novi,sa tobom...takvom...pravom...