Vlado Wall-E Perović

          Kažu da je pauza u crnogorskom fudbalu jedna od najdužih na svijetu. Kažu da je to sasvim normalno zbog vremenskih neprilika i stanja infrastrukture. Kažu da su crnogorski fudbaleri među rijetkima koji mogu da nabace po nekoliko kilograma više tokom priprema. Kažu da je to sasvim logično jer je to jedinstvena prilika da imaju tri obroka dnevno. Kažu i da ovi što nijesu bili na pripremama takođe dobiju na kilaži. Jer valjda nemaju gdje da treniraju.

          Ljudi vole mnogo da pričaju o crnogorskom klupskom fudbalu. Bivši fudbaleri, treneri veterani, roditelji talentovane i manje talentovane djece, svi oni redom znaju više i bolje od onih koji se svakodnevno rvaju sa tekućim problemima. Iz kafane je kažu najbolji pogled na život. Kako platiti delegata i sudije, kako se snaći da se isplati makar jedna od šest plata koje su dužni izvođačima radova na zelenom terenu, kako nagovoriti nekoga da se pojavi na tribinama naših stadiona? Više ne možemo da pronađemo tako lako novog Mijata ili Deja, ponekad nam se pojavi Luka ili Marko, ali sve to ne može da utiče na likdivnost crnogorskog klupskog proizvoda. Naši najbolji fudbaleri sada se raduju transferima koji vode na Tajland, a od tako zarađenog novca ne može se podmiriti ni malo veći račun za struju.

          Džaba svi napori fudbalskog saveza da se akterima omoguće pristojni uslovi za igru, iako svake godine nikne teren ili dva u njihovoj režiji, iako se pomaže i šakom i kapom, klubovi kopne, a štrajkovi su normalan element za iskazivanje duševnih bolova fudbalera. Iako na svakom ćošku izrastaju novi balon tereni sa vještačkom travom, iako se svakog mjeseca formiraju nove škole fudbala i fudbalski klubovi, iako mediji bruje o novim talentima, stanje u crnogorskom klupskom fudbalu, prvoj i drugoj ligi je samo lošije.

          Možda oni iz kafane stvarno znaju bolje, možda imaju rješenje, možda je situacija i bolja nego što izgleda, možda su rijetko ludi i hrabri oni koji vjeruju u bolje sjutra i ulažu i dalje i sebe i novac. Možda je stvarno jako bitno ko će biti najbolji u Crnoj Gori. Možda ne treba igrati evropska takmičenja, možda se treba zadovoljiti postojećim. Teško je ponuditi pravi odgovor. Rješenje.

          Ipak, zbog nas nekoliko što mislimo da smo još uvijek dovoljno talentovani da Evropi i svijetu ponudimo kompletan fudbalski proizvod, treba se držati principa, postaviti uslove, biti strožiji i energičniji. Počistiti korov, dopustiti fudbalerima da se osjećaju kao profesionalci, omogućiti im redovne plate, ma kolike bile, dozvoliti im da se makar na zelenom ili manje zelenom terenu osjećaju kao momci koji zarađuju stotine hiljada eura, funti nedjeljno. Jer ako ne sačuvamo našu djecu, ako ih pravilno ne pripremimo za težak fudbalski svijet, vratiće nam se generacije i dalje talentovanih, ali sada šankera, kelnera, konduktera.

          Za početak, hajde da odemo na stadione, već u utorak, da im ulijemo novu snagu, pozitivnu energiju, da se osjete važnim i poštovanim. Za početak, da im pokažemo da nijesu odbačeni makar od rodbine, prijatelja, ljubitelja fudbala. Za početak, dovoljno je da ih dočekamo i ispratimo aplauzom.

          Milan protiv Intera, i obratno, nije običan fudbalski meč. Nije čak ni običan gradski derbi. U dvoboju britanskih emigranata protiv emigranata ostatka svijeta od 1910. mnogo toga se promijenilo. Milan i Inter nijesu samo statusni simboli moćnih vlasnika, već dueli politike i biznisa, đavola i zmije, radničke klase i milanske buržoazije, plave i crvene boje prigrnute crnom.

          Alfred Edvards, engleski biznismen odlučio je da razbije dokolicu uvođenjem kriketa i fudbala u sive milanske zime, pa je 16. decembra 1899. osnovao Milan Football and Cricket Club. Uz pomoć prijatelja Herberta Kilpina, inače iskrenog zaljubljenika u viski koji je tokom utakmica više puta znao da nagne iz boce, postavio je temelje kluba. I dok su mala i tvrda lopta, palica i trodnevna nadmetanja teško pronalazili put do romantičnog italijanskog srca, krpenjača i 22 igrača na terenu toliko su zaoštrili sukobe i podjele u klubu oko dileme angažovanja stranaca, pa su 39 odlazećih članova uprave osnovali novi klub, FC Internazionale Milan.

          Dvije godine kuvao se prvi ''Derbi dela Madoninna'' u čast statue Djevice Marije u centru Milana, na Trgu Duomo, pa je konačno odigran 10. januara 1910. Inter je sa širom bazom ubrzo preuzeo dominaciju i bio bolji do kraja 60-ih. Milan se uzdigao dolaskom Silvija Berluskonija na čelo kluba i preuzeo italijanski i evropski primat 80-ih i 90-ih, ali je Inter poslije 17 godina patnje osvojio titulu u sezoni 2005/06, a do čuvenom "Tripletom" u režiji Žozea Murinja konačno podigao evropski renome. Plavo-crni su tada prvi put prestigli crveno-crne po broju titula (18:17) još od sezone 1992/93. Iako igraju na istoj zelenoj travi, kada je Milan domaćin, stadion se zove San Siro, a zvao se Đuzepe Meaca 11. maja 2001. kada je Inter kao domaćin doživio najubedljiviji poraz. Bilo je 0:6. I Milan je znao da nastrada, u više navrata bilo je 5:1 za rivala, nekoliko puta i po 4:0, a najviše golova postignuto je 6. novembra 1949. kada je Inter slavio sa 6:5.

          U nedjelju veče, Inter i Milan bore se za mjesto koje vodi u Ligu Šampiona. Uz mnogo uspona i padova tokom sezone, vjerovatno je i to veća nagrada nego su zaslužili. Morati i Berluskoni nijesu dobro odradili domaći zadatak, pa se navijači nadaju da će Kasano, odnosno Baloteli zablistati u za njih najvažnijoj noći. Bolje i oni, nego pomoćni ili glavni sudija kao mnogo puta do sada.

300 + 1 = 10!

         Ova računska operacija moguća je samo u jednom slučaju. Jedan  od najboljih fudbalera svijeta i jedan  od najpoznatijih stanovnika planete, Lionel Mesi, postigao je 300 + 1 gol  u dresu Barselone. Lakoća sa kojom Barsin broj 10 predstavlja najpopularniji sport i širi njegovu magiju dovodi navijače u stanje transa.

          A Mesi nije lijep, visok, atleta, nije fizički nadmoćniji od rivala. Nije dominantan u duel igri, ne prigovara sudijama, ne gestikulira nervozno prema saigracima kada ekipi ide loše. Mesi jeste karika u lancu, ali najpodmazaniji šraf. Caruje na desnoj strani, uvlači se u sredinu, lijepo mu je na lijevom boku jer je klasični ljevak, ali njegovu desnu nogu zapamtio je Real više puta. Čini se da može da igra gdje hoće, jer Mesi razbija defanzivne taktike, mijenja fudbalske šeme, otvara opcije, rastura koncepcije, igra savršeni presing. Nije klasični napadač, ni desetka starog kova, nije plejmejker, nije ni egzekutor. Ako želite da mu nalijepite neki novi epitet, želim vam svu srecu. Mesi je… pa, Mesi…

          Lionel Mesi je finalna verzija američkog sna, tema sa latino varijacijom. Neugledni dječak iz argentinske provincije, bubuljičavi tinejdžer, sa zdravstvenim problemima zbog nedostatka hormona rasta, dečko koji je sa 25 godina zgrabio četiri fudbalske ‘’Zlatne lopte’’. Zbog brzine kojom ruši rekorde, novinari uvijek imaju povod za priču, a morate da upotrebite teleskop, kao za svaku drugu zvijezdu, da bi mu našli manu.

          Mesi je savršeni rol model, uzoran momak iz kraja, dobar prijatelj, porodišni šovjek, vezan za Rozario, grad u kojem se rodio. Iako već godinama živi u Španiji, akcenat nije promijenio, bez obzira na podsmjeh saigrača, peckanja i brojne šale. Vlasnik je kuće u kojoj se rodio, iako njegova porodica godinama ne živi u tom dijelu grada, nije mu problem da u automobilu provede po tri sata u jednom pravcu da bi sa familijom i prijateljima samo večerao u rodnom gradu, jedan je od onih, rijetkih, koji će se vratiti korijenima.

          Mesi dribla sve društvene fenomene, ne gura se na crvenom tepihu, ne juri svijetla reflektora, jos uvijek zamuckuje pred mikrofonima i crveni se kad ga neko pohvali. Njegova skromnost kao eho se širi na okolinu, a iako je antijunak modernog advertajzinga njegova zarada od sponzorskih ugovora je veća od Ronaldove ili Bekamove. I nebitno je što te reklame izgledaju kao da ih je sklepao neki reditelj filmova američke C produkcije.

          Većina ljubitelja fudbala, sporta, života, vjerovatno nije svjesna da ima sreću sto živi u isto vrijeme kao i jedan od najvećih, od kojih može mnogo da se nauči. Ako se hoće, jer on je Mesi(ja) modernog doba.

Veče ne miriše na rakove i školjke
Mjesec k'o blijeda fleka fudbalskog balona
Uzimaš cipele za šetanje kroz snove
I dopuštaš da pratim Ligu Šampiona...

Ako zanemarimo rimu koja je na nivou učenika petog razreda osnovne škole, a služila je samo za jaču vizuelizaciju stanja svijesti ljubitelja fudbala utorkom i srijedom veče, sve gore navedeno... je i više od žive istine.
Dugogodišnji rat muške i ženske populacije oko preuzimanja daljinskog upravljača u noćima kada se u Evropi igra vrhunski fudbal donio je mnogo žrtava. Prije svega na muškoj strani, jer nema tog dogovora u kući koji ne uključuje klauzulu vezanu za Ligu Šampiona. Spremni smo da se odreknemo svega, čuvaćemo djecu, ići u šoping, maltretirati novažčanik i minus u banci do limita, sve, uz jedan uslov. Ne diraj me u noći Lige Šampiona.
Koliko god voljeli fudbal, amateri, rekreativci, profesionalci zaboravljaju na loptu, a vlasnici mnogobrojnih balon sala gunđaju zbog smanjenog obrta. Zahvaljujući tv prenosima sa 13 ili 19 kamera, uz super slow, stručne konsultante ili komentatore koji preoru wikipediju i privatni život fudbalera ekstra klase, sve nam je kao na tacni. Vidno se smanjila razlika između surove realnosti fotelje i lavora sa kokicama i samog pojavljivanja na licu mjesta, što je za ljude sa ovih prostora sve dalje i dalje.
Danas je to samo užitak za one sa dubljim džepom ili za one koji su spremni da nađu dva žiranta da bi gledali omiljeni inostrani tim. Od ovih naših smo davno digli ruke. Vjerovatnoća da će crnogorski prvak omogućiti naciji tri domaća meča u grupi Lige Šampiona ravna se sa pokušajima da se sportskim novinarima omoguće normalni uslovi za rad pored svih prvoligaških terena.
Zato, prigrabite daljinski, taj poslednji bastion muškosti u kući i uživajte. Makar u noćima Lige Šampiona.