Luis Suarez jedan je od najbriljantnijih fudbalera svijeta. Poslije Mesija i Ronalda, vjerovatno najbliži bronzanoj medalji u toj disciplini. Fenomenalni dribler, spreman da na vlažnoj maramici izludi makar dvojicu defanzivaca, lucidni asistent, vragolasti realizator sa uvijek novom idejom u džepu za postizanje pogodaka. Uvijek spreman da posluži kao uzor mladim napadačima kada pogledate na koji način izvodi visoki presing. Sa radnom etikom koja se graniči sa voljom kenijskih atletičara koji treniraju bosi, uz prisustvo lavova i geparda.

          Luis Suarez je takođe i folirant, simulator, optužen i kažnjen zbog vrijeđanja na rasnoj osnovi, umije da udari na kvarno, a prethodnog vikenda, stigao je da u dosije upiše i ujedanje rivala. Nakon koškanja sa Ivanovićem u tunelu zbog navodnog laktanja, Suarez je iskoristio šansu da se iz zagrljaja srpskog reprezentativca otme koristeći jako zdrave jedinice i dvojke, koje su se zarile u biceps štopera Čelsija. Suarez je tako vrijedno iskoristio donju i gornju vilicu koju obično koristi za izgovaranje uvreda prema sudiji i pomoćnicima.

          Nije to Luisu prvi put. U derbiju holandskog šampionata ujeo je i Otmana Bakala iz PSV-a, klub i savez odcijepili su kaznu od osam mečeva neigranja. Ajaks je elegantno prihvatio ponudu Liverpula od 23 miliona eura i Suarez više nije igrao za tim iz Amsterdama. Na ovaj incident brzo se zaboravilo jer je Luis promjenio zemlju, klub, a njegov start u crvenom dresu Liverpula je bio i više nego impresivan. Po prvi put u istoriji Liverpula, sve se vrtjelo oko jednog fudbalera i njegove mogućnosti da rivalima nanese štetu. 

          Luisov CV prepun je čemera, tuge i bola. Odrastanje u siromašnoj porodici, na asfaltu, kao dijete razvedenih roditelja, kao četvrti od sedmoro braće, dovelo je do toga da sa samo 15 godina ''nabode'' sudiju glavom. Nešto kasnije, treneri mlađih kategorija Nacionala, vidjeli su ga pijanog, sa umotanom flašom alkohola u papirnoj kesi, kako ''krstari'' ulicama Montevidea. Suarez je dobio izbor. Prilično lak, jer je njegov fudbalski talenat već tada bio nemjerljiv.

          Groningen, Ajaks, Liverpul. Od momenta kada je skaut došao da gleda nekog drugog, a zapazio upravo Suareza, do trenutka kada je ugrizao Ivanovića, Urugvajac je bio tvrd orah, voćka čudnovata. Njegov temperament je neobjašnjiv, teško se može svrstati u neku od kategorija, uvijek je nepredvidljiv, što u krajnjem skoru može da ga učini i specijalnim, govorio je Marko van Basten. Martin Jol mu je dao kapitensku traku, smatrajući ga liderom. Voljeli su ga i mrzjeli podjednako. Saigrači, navijači.

          Upravo Suarez pomjera moralni kompas. Otprilike ovako , navijač Liverpula, Nikola Mitrović: ''Današnji fudbal, kakav-takav, uglavnom je sterilan. Valja s' vremena na vrijeme da se pojavi neki Suarez ili Kantona. Znaš da ne volim kad igrači simuliraju, grizu protivnike, tuku navijače, idu namjerno na to da povrijede protivnika, ali takve stvari sport čine zanimljivijim. Ne boljim, daleko bilo, ali puno zanimljivijim. Zamislite da je svaki fudbaler na svijetu Džejms Milner - da li bi gledali takav fudbal? Nije ni čudo što svaki tim na svijetu želi da dovede Suareza i što dosta protivnickih menadžera ili igrača komentarišu na njegov račun prije i poslije duela sa Liverpulom, valjda to puno govori o kakvom se igraču radi. Nervira li me i bez ujeda? Nervira. Da li bih volio da ostane do kraja karijere u Liverpulu pošto odradi suspenziju koju je zaslužio? Naravno.''

          Da li želite Suareza u timu? Da li želite da gledate utakmicu u kojoj glavni akter simulira, pada bez povoda, udara, grize, ujeda, na kraju daje gol i izvinjava se preko društvenih mreža? Da li želite da kažete svom djetetu, ovaj čika je sad dao gol, a prije toga je malo ujedao, to je potpuno u redu, tako možeš i ti kroz komšiluk. Da li je ponosni klub vrijedan neke nove sramote, nakon godina bola, zbog neke nove titule? 

Vrijeme je promjene. To je bila ključna rečenica u kampanji Baraka Obame. Vjerujem da mu je to palo na pamet dok je trpio ženinu trudnoću. Mogu da vam pričaju o tome, možete sate i dane da provodite na netu čitajući milione članaka na temu ”drugog stanja”, ali tek kad ga doživite i osjetite, shvatate težinu zadatka.

Vaše milo i drago stvorenje, ljubav za čitav život, mazno i nježno, prolazi kroz težak period, ustvari prolazi pored ogledala za početak, makar trideset puta dnevno i govori na glas ili u bradu, ”Je l’ se vidi, stomak, jesam li debela, a, a, a”. Uzalud vam trud svirači, ako ne pronađete savršen odgovor, sa varijacijama, za drugim će dunje biti žute. Naravno, da draga, savršena si, mogu vam biti prva pomoć.

Ona priča da trudnice mijenjaju nagone, potpuno je ispravna. Mi smo imali tu čast i zadovoljstvo da nam jutra kreću sa krofnama, a završavaju sa šetnjama po šoping molovima u potrazi za savršenim mirisom detrdženta. Ukoliko ste naletjeli na nervoznog muškarca koji se nalaktio na korpu i mlađu žensku osobu koja grozničavo miriše, kao ptičar, razne hemikalije, da, to smo bili mi. Mountain spring, zeleni čaj i pačuli ili jorgovan, biće vam jedna od najvažnijih stavki u životu. Na šta mirišeš, tako i živiš, kažu trudnice.

Promjene raspoloženja su dio ”drugog stanja” koji se ne može izbjeći. Morate biti smireni kao tibetanski monah pod sedativima da bi izdržali silne udare hiperaktivnosti feat. ”ajde da, uzmemo neki dobar auto” ili ”ti mene ne voliš” feat. ”ručak sam presolila, buuuaaaa” u okviru šest minuta i trideset sekundi. Onda ste mirni makar sedam minuta.

Zahvaljujući činjenici da sam bio u radnoj obavezi od jutarnjih sati do kasnih popodnevnih shvatio sam na vrijeme da je moj posao divan, kolege najbolji ljudi na svijetu, a radno okruženje više nego savršeno. Po završetku radne obaveze, taksi nije dolazio u obzir, duge šetnje pripremale su moje ganglije za tobogan uzbuđenja kod kuće. Iako sam ”on radi u rudniku i život mu nije lak”, rado pjevušio i prihvatio kao šaljivu metaforu, realnost ove pjesme bila je opipljiva.

Dolazak u zajednički prostor po pravilu je garniran gomilom emocija, u rasponu, ”mislim da sam vidjela pauka, molim te, uradi nešto, neću moći da zaspim” i ”sad sam ustala, spavala sam čitav dan, pojela sam četiri krofne, volim te, volim te, volim te. Čeeeeeeškaj me.” Na neke stvari jednostavno se ne možete navići. Vjerujte, koliko god željeli da se pripremite za ovaj težak zadatak, nezavisno od toga da li ste pročitali sve brojeve ”Ljepote i zdravlja” uz pažljivo čitanje dijelova o zdravlju, jer ste lijepi na tatu i mamu, je li, teorija i praksa su kao svekrva i snajka.

Odrastao sam u blizini sportskog objekta koji je mnogo značio za Nikšić u bliskoj prošlosti, stadiona Malih sportova. Obzirom da sam u komšiluku bio jedan od onih koji su bili i najmlađi u razdvojenim generacijama, morao sam i da pronađem načim kako da se uklopim u društvo u kojem su pojedinci bili viši, snažniji, iskusniji. Razlika od nekoliko godina u tim tinejdžerskim danima, čini se kao provalija, a jedini segment gdje se možete kako tako socijalizovati je sport.

Kao što skoro niko nije želio da bude ''Švabo'' kad smo probali da se igramo ''partizana i Njemaca'', tako je bilo i malo hrabrih i odvažnih koji su željeli da stanu između dva kamena na livadi u dvorištu ili u prostoru 3x2 oivičenom stativama i prečkom na pomenutom stadionu sa betonskom podlogom. Prvi komšija Jakov, fenomenalan golman, pokazao mi je par fazona i fora, rekao da je najvažnije to što se ne bojim lopte i bio sam spreman za izazove.

To što sam bio hrabar da se postavim da me pogodi lopta nije bilo najlogičnije mojoj majci. A ni činjenica da sam oguljenih laktova i koljena nasmijan dolazio kući nakon nekih za ostale nevažnih pobjeda. Ipak, zahvaljujući tome što sam bio sasvim solidan među stativama dobio sam mogućnost da upoznam i mnogo osoba različitih profila. Iako sam gradsko dijete, betonski primjerak, može se reći da sam o životu i ljudima najviše naučio na Malom stadionu.

Preko malog fudbala upoznao sam Andriju Vujovića. Čuveni Piro osvojio je u ovom sportu sve što se tada moglo osvojiti, i u Jugoslaviji i Italiji, bio je mađioničar sa loptom, potpuno simetričan, sve što je mogao lijevom, ponavljao bi desnom. I obratno. A kako se dobro kretao bez lopte, to je dio urbane legende. Kao Talični Tom, brži od sjenke.

Legenda isto tako kaže da je upravo Andrija bio veza između Lećea i Mirka Vučinića. Neke 1999. gledao sam žgoljavog, vižljastog, pomalo nezainteresovanog dječaka u dresu Sutjeske. Imao je 16 godina i dan kada je debitovao za prvi tim i na debiju je postigao i gol. Žao mi je što to nijesam gledao, ali sam bio u prilici da čujem Andriju kako kaže: ''Vaki, ovaj mali je čudo. Mnogo sam fudbalera gledao, ali on je poseban.''

Posebnost je brzo iskazao u Lećeu, odigrao preko 100 utakmica, postogao preko 30 golova, blistao u dresu mlade selekcije Srbije i Crne Gore i sa tri gola sam pobijedio Hrvatsku u baražu za odlazak na EP. Legenda kaže da je bio siguran i na spisku za seniorsko SP koje se održavalo tog ljeta u Njemačkoj, nakon EP za mlade. Vukao je povredu koljena, trebalo je da se odmara u Nikšiću, ali legenda isto tako kaže da nije mogao da odbije društvo da igra ''na male'' u Džonsonovoj ulici i na Glavi Zete. Koljeno je ''otišlo'' već poslije pola sata EP u Portugalu, tako i šansa da se nađe i u Njemačkoj. Nije bilo kajanja. Sada sa većom željom gleda ka Brazilu.

Prošlo je 14 godina od njegovog debija u seniorskoj konkurenciji, a malo toga se promijenilo. Na terenu. I dalje izgleda potpuno nezainteresovano, ali kada je lopta oko njega dešava se magija. Hipnotiše rivale tehnikom i idejama, a prostor ispred sebe skenira kao Robokap. Zato uvijek u rukavu ima potez više za defanzivce. Iako je napadač, vjerujte mi na riječ da je uvijek najbolji na terenu kada ga nema u listi strijelaca. Njegove asistencije vrijednije su od većine golova saigrača, jer ih Mirko poslednjim dodavanjem bukvalno sastavlja sa golom.

Van terena, Mirko je preuzeo najvažniju ulogu na svijetu. Sada je tata. Zrelost i mudrost koju pokazuje u izjavama ponekad nije u skladu sa poznavanjem padeža, ali svi mi dobro znamo šta je Mirko želio da kaže. U karijeri je pobjeđivao i Čelzi i Junajted, Real, pa mu nije bio neki cilj i da savlada Englesku, ali je sasvim dobro primjetio da ''su nas Englezi stavili na mukama''. Da je rekao drugačije, obratno, da ''smo mi Engleze stavili na muke'', niko se ne bi okrenuo. Ovako, odgovorio je na pravi način na arogantnost i prepotentnost protivnika.

Mirko je poseban i po načinu na koji proslavlja golove. Uglavnom se dešava da strijelci bacakaju dres po terenu, skreću pažnju na cijenjeno prezime, šalju poruku ljubavi majci ili djevojci. Mirko skine šorts, ali samo u posebnim prilikama. Jednom u Romi, jednom sa kapitenskom trakom u crnogorskom dresu i sada u dresu Juventusa prilikom proslave 100. gola u ligi. Dolazi Bajern, možda najbitnija utakmica u klupskoj karijeri, idealna prilika da Mirka još jednom vidimo u gaćama.

Sve je relativno, Google je apsolutan. Ova twitter umotvorina začinjena prigodnim crtežom Alberta Ajnštajna koji sa bocom viskija u papirnoj kesi tužno gleda ka natpisu ''Just Google it'' ili po naški samo izguglaj, skrenula mi je pažnju sa teme o kojoj sam danima razmišljao. Sa razlogom.

Vrijeme provedeno uz kompjuter i internet donosi vam jako plodno polje za zabavu i informacije, sve shodno interesima i očekivanjima. Ako to prebacimo na polje sportskog novinarstva, nije teško zaključiti koliko je olakšan život populaciji koja se sa manje ili više uspjeha bavi ovim pozivom. Ne morate biti previše kreativni i opterećeni odabirom teme za kolumnu, tekst, priču, uz dobro čitanje između redova i odabirom pravih izvora, lagano se borite sa bilo kojim postavljenim zadatkom.

Da pojasnim. U noći Lige Šampiona, moj twitter nalog bio je zatrpan statističkim podacima i informacijama vezanim za mečeve Barselona – PSŽ i Juventus – Bajern. Jeste li znali da Frenk Riberi nije pogriješio dodavanje u poslednjoj trećini terena kada napada Bajern? 17 od 17. Jeste li znali da Ćavi nije imao pogrešan pas na meču protiv Parižana? 96 od 96. Jeste li znali da je Barselona imala samo dva udarca na gol protiv ekipe Karla Anćelotija? Nijedan dok ne uđe Mesi. Jesti li znali da je ovo prvi put još od 2009. i čuvenog dvomeča sa Čelsijem i odluka sudije Ovreboa da je Barselona iz nokaut faze izašla kao ukupni pobjednik iako nije ubilježila trijumf u bilo kojem od dva susreta? Jeste li znali da se u Copa Libertadoresu, južnoameričkoj Ligi Šampiona, u polufinalima obavezno sastaju ekipe iz iste države da bi se izbjeglo jednonacionalno finale? Jeste li znali da je Mario Mandžukić dobio žute kartone u oba duela četvrtfinala sa Juventusom, a ostatak ekipe za 180 minuta samo jedan? Mario neće zato igrati u prvom polufinalu.

Ovako bi mogli do sledeće runde Lige Šampiona, jer se statistički podaci nižu jedan za drugim. Nekada, uz internet kao misaonu imenicu, informacija je bila zlata vrijedna. Danas, prostim klikom možemo skoro sve, pa je talenat sportskog novinara da pribavi informaciju zamjenjen talentom pravilnog selektiranja raspoloživih informacija i plasiranja u pravom trenutku. Zvuči lako, priznaćete.

Baš zato, na više mjesta na svijetu radi se na usvajanju tzv. robotske žurnalistike. Uskoro očekujte softver koji pretvara statistike u članke. Za sada, najbolja verzija, prilikom pisanja, koristi obrasce rečenica i bazu podataka koja trenutno broji pet hiljada fraza. Ako se uzme u obzir da u našem jeziku trenutno imamo do 150 isključivo sportskih riječi i izraza, dobro je što roboti ipak nijesu zakucali na naša vrata. Uostalom, kome trebaju sportski novinari, od krvi i mesa, kada su oko nas stručnjaci za sve i svašta?!       

Sezona 1, epizoda 2

Mučnine. San svakog muškarca. Pogotovo u noćima Lige Šampiona. Ona nikako da shvati da je poluvrijeme stvoreno za odmor od gledanja u televizor, šetnje do kupatila i obavljanja svih neophodnih radnji za nesmetan nastavak gledanja utakmice.

Te mučnine, to je ozbiljan problem, evo pitajte bilo koga. Dođu potpuno neočekivano, iznenade vas kao putare snijeg u januaru. Ko bi mogao da pomisli da su sastavni dio svake trudnoće, vječiti simbol i dovoljan dokazni materijal da se vaše stanje mijenja u ono drugo. A niko ne pita nas, bolje polovine, u koje stanje mi prelazimo. U pokretninu, odmah da vam odgovorim. Morate biti mobilni i spremni za akciju u svakom trenutku. Hitnu akciju.

U prvom trenutku ste sasvim strpljivi i od pomoći, vaša hladna ruka na njenom čelu iskreno pomaže, dok se ona od savršene žene pretvara u blijedu fleku, pritom pokušavajući da sastavi dvije smislene riječi u proširenoj rečenici. Ne mogu. Više. Idemo. Zovi taksi. Idealni scenario vodi vas u prostoriju punu žena sa stomacima do zuba, koje već iskusno i sažaljivo, sa vrata, kao Šerlok Holms analiziraju svaki pokret tandema ”Šta ću ja ovdje – Kuku, koliki red”. Zahvaljujući ne maloj razlici u godinama, vjerujem da je njihova posvećenost prikazanom dokaznom materijalu teško mogla da ih dovede do tačnog odgovora, pa smo dobili i previše čudnih pogleda i manjak razumijevanja. Manjak razumijevanja je kategorija koja u našem slučaju ne gubi na aktuelnosti. To be continued…

Hypermesis gravidarum je grdna rabota. Kažu, ne bježi ni od kraljevskih familija, pa Vilijam vrlo često zaskoči Kejt iznad lavaboa, a hladna ruka puna plave krvi vjerovatno je melem za vrelo čelo koje se razdvaja od ostatka tijela. Pitam se kako li kod njih funkcioniše patronaža? Šalju li ih sa Starog na Konik, sleduju li i njima flaše i čekaju li sestricu milog lika i odlučne ruke ili imaju nekog dvorskog stručnjaka za sve? I svašta.

Moram da priznam da nijesam ni tada bio savršen. Moja uloga se sastojala od toga da dočekam dragog gosta, ukažem joj na problem, a nakon uboda i postavljanja scenografije bježao sam sa mjesta zločina. Nina je u tim trenucima bila kao omiljeni pacijent Dr. House-a, ostavljena na milost i nemilost. Svi lažu, foliraju se, kaže moj omiljeni doktor. Moj zadatak bio je da sa posla obavjestim da je infuzija vjerovatno istekla i da bi bilo poželjno da izvadi iglu iz ruke. I tako tri jutra zaredom. Draga sestrica, u svojim najboljim pedesetim, za to vrijeme, šmeknula je svaki kvadrat našeg iznajmljenog životnog prostora, nije odbijala sok, ni ‘ladnu vodu, a poput istražnog sudije sa uperenom lampom u oči ispitala nas je sve što je interesovalo. A nije da smo dosadni i da nije imala šta da nas pita. Vjerujem da ste to lako shvatili.

Znate, to nekako sve prođe, taman kad se naviknete, nekako samo nestane, pa vam poslije žao što vaš životni partner nema i dalje taj problem, koji mu se čini većim od vas samih. To je trenutak kada imate opravdanost postojanja, jer se njoj priviđa da bez vas ne može ni trena. Mučnine ustvari spajaju, onog momenta kada vam prateći miomirisi i veseli kupatilski akvareli postanu lako svarljivi, znajte, iskreno je volite.

Nijesam sklon da citiram, ali ovog puta ću to namjerno da uradim, jer mislim da je vrijedno pomena. Reče davno Njegoš u ''Šćepanu Malom'' o crnogorskom naćinu ratovanja: „Kad te ćera, uteć mu ne možeš, kad ti bježi, viđet ga ne možeš; udari ti otkud se ne nadaš, krije ti se zazrijet ga ne možeš, kad pomisliš da si ga dobio od njega se nadaj pogibiji". Ovaj poslednji dio djeluje kao savršen slogan za uspjehe crnogorskih sportista.

Po sticanju nezavisnosti veliki dio javnosti računao je da će proći mnogo godina dok ne osjetimo neko veliko takmičenje u bilo kom kolektivnom sportu. Izuzetak je bio vaterpolo, jer je jedna savršena generacija rasla u Boki, pa smo u njih gledali kao u malo vode na dlanu. Uvijek smo imali i velika očekivanja, pa smo pod lupu stavili sve kolektivne sportove. Već kroz kvalifikacije za EP u Norveškoj nametnuli su nam se rukometaši. Sjajna izlazna reprezentativna generacija, sa Đukanovićem, Đurkovićem, Muratovićem, Stojanovićem, Dobrkovićem prošetala se i baražom i ubrizgala nam potrebnu dozu zadovoljštine.

Po spuštanju zavjese na tom evropskom prvenstvu, ostali smo sa saznanjem da je herojski remi protiv Rusa bio dovoljan za 12. mjesto od 16 reprezentacija. Kataklizmičke projekcije zauzele su misli svih ljubitelja sporta u državi, jer trebalo je zamijeniti skoro kompletnu generaciju igračima i talentima iz loše i neogranizovane lige. U tim trenucima meč bez jurenja sudija po terenu i makljaže aktera bio je rijetka pojava. Ful kontakt spektakli bili su samo pokazni seminari borilačkih vještina za mečeve rukometnih vragolana. Čast izuzecima.

Godine su prošle pune muka, preskočili smo nekoliko bitnih takmičenja, a uspjesi sa drugih strana bacili su fini pjesak preko rukometaša. Dovoljno da ih zaboravimo. Baraž dueli za odlazak na SP donijeli su nam Švedsku, velesilu, koja je trebala da nas pospremi, zakuca za sivilo i produži dalje. Nijesmo se dali, naprotiv, Kim Anderson je mogao da uživa u ulozi stručnog konsultanta u tv prenosima. Valjda, ovo, Njegošovo, kao u Marvelovim supreheroj romanima, ako nas precrtaš, dobijemo nadljudsku snagu. Još jednom smo pobijedili realnost. A javnost je počela da bali za novim epskim junacima.

Slučajno ili namjerno, u istom periodu počistili smo Njemačku i Češku u kvalifikacijama za novi evropski šampionat, za odlazak u Dansku 2014. Senzacija koju smo napravili oborila je rukometni svijet na donji dio leđa, a samim tim progresivno su počeli i naši apetiti da rastu. SP u Španiji oborilo je nas na taj isti dio leđa, porazi su se ređali, a ona ista javnost počela je da pljuje po junacima nacije. Što mnogo više govori o javnosti, nego o rukometašima. Po onim istim, samo našim herojima iz komšiluka.

Odjednom su naši junaci postali stari i olinjali, odjednom je svako imao po makar jednog mladog i talentovanog igrača iz rukava koji je bolji od ovih izabranih. Količina mržnje koja se stvara na društvenim mrežama nakon svakog neuspjeha, prevazilazi granice bilo kakvog, a ne dobrog ukusa. Trač partije vezane za stil igre i fizički izgled naših rukometaša ustvari pokazuju koliko je ovom narodu drago što sa komšijinom kravom ipak i nije baš sve u redu.

Poslednji meč sa Izraelom dokazuje navedeno. Dok su nas gosti rasparivali kao stari džemper u prvom poluvremenu, a ono malo gledalaca u Morači bilo paralisano velikim brojem tehničkih grešaka ''lavova'', jedan dio (ne)sportske Crne Gore, likovao je. Sva sreća, pa je Mijatović spustio roletnu, Rakčević pogodio gol , a Izraelac prečku na prazna vrata, inače bi danas svi sve znali. O rukometu. Ovako, ostaje nada da će novi plasman na EP donijeti još više klinaca u salama, nekog novog talenta vrijednog da nas za desetak godina predstavlja na velikoj sceni. I što manje mržnje prema uspjehu bližnjeg svog. Podržimo ove momke, i dok pjevaju himnu i dok gube po desetak razlike. Zaslužuju.

          Nakon reprezentativne epopeje, ovog vikenda uslijedio je hrabar povratak u realnost crnogorskog klupskog fudbala. Razvoj događaja na radnom mjestu suočio me sa činjenicom da ću dio života provesti na Starom aerodromu, uz utakmicu Mladost – Lovćen. A želio sam više od toga, priznajem, Ta subota je bila poprilično mučna u najavi, čekalo me i previše posla, trebalo je pripremiti novu emisiju, želja mnogo, a manjak mogućnosti i vremena, pa sam morao u startu nečega da se odreknem.

          Nijesam od onih koji trče za materijalnim, priznaću voljno, fali mi osnovne kulture i prilikom oblačenja i predstavljanja, ali nikad nijesam volio da se odričem nečega što je pod nosem, dohvatljivo. Želio sam da gledam i premijerni duel Petrovac – Čelik na kampu FSCG koji je krenuo dva sata prije susreta Podgoričana i Cetinjana, zadojen porivom da jurim za novim informacijama, ali sam po preuzimanju zvaničnog zapisnika uspio čitavih 15 minuta da ispratim derbi treće lige Kom – Crvena Stijena koji se igrao na pomoćnom terenu FK Budućnost. Nijesam mogao duže. Otjerao me vjetar, kapi kiše, mrzovoljni gledaoci koji su u mom komšiluku, pored terena, iza žice, konstatovali da se lopta odbija od fudbalera kao od zidova i da niko tu nije dovoljno vrijedan da bi se ''fasovala'' upala pluća zbog njega. ''Da gledamo Mesija, pa sve ti prosto''. Mislim da su pogriješili za lijevog beka Koma.

          Imam običaj da ‘’preletim’’ preko sastava timova dok šetam od prostorija Mladosti do novinarske ‘’lože’’. Uvijek se iznenadim koliko malo znam, odnosno treneri me iznenade opcijama i rješenjima. Ovog puta nijesam se mnogo ‘’uznemirio’’. Viđeh u prvih 11 domaće ekipe ime i prezime sasvim neobično za ove prostore – Taku Ishihara. Znao sam da su Japanci ‘’osvojili’’ Crnu Goru, bilo ih je 13 na probama, ali do tog trenutka nijesam imao priliku da se uvjerim u njihove kvalitete. Preko 10,000 japanskih fudbalera svake godine napusti srednje škole i koledže, samo njih 500, odabranih, završi u domaćim klubovima u prvoj i drugoj ligi, dok ostali traže rješenja u inostranstvu. Taku je rješio da u 24. godini, nakon epizoda u Jokohami i Tokushimi, svoj put ka evropskom fudbalu trasira preko crnogorskog. Njegov fizički izgled odmah ga odvaja od saigrača, svi stereotipi su tu, a duga kosa i traka preko glave, odmah vas baca u neki crno – bijeli Kurosavin film. Ili sam ja možda samo gledao taj film na televizoru koji nije podržavao previše boja.

          Utakmica je bila čudna, dosta ritma, malo prilika, igralo se po principu, tri dobra dodavanja, jedno loše. Onda su domaći pogriješili gdje ne treba, ‘’poprečni’’ pas lako je pročitan, lopta u prostor bila je tačna, a do gola se došlo tek nakon odbitka od golmana i kada je mreža bila potpuno prazna. Taku je igrao desno, pa lijevo, kao i većina fudbalera bio je van ritma, driblao je i dodavao u pogrešno vrijeme, ali se vidjelo da ima i tehniku i da jako dobro poznaje fudbalsku igru. Promjenio je jednom Taku dodavanja sa tri saigrača, sve iz prve, isprintao u prazan prostor, nije dobio loptu nazad, ali se bez nervozne gestikulacije vratio da pomogne u defanzivi.

          Taku je nakon pauze postao lijevi bek, a Lovćen je dodao još četiri gola, dva nakon prekida, jedan nakon nove greške na sredini i poslednji, kada je sve bilo gotovo nakon penala. Kako se to obično kaže ‘’više su golova dali, nego što su puta šutnuli’’. Jedino Cetinjanima tog popodneva ni kiša ni vjetar nijesu smetali, proslavili su burno svaki gol, a ostali prisutni jedva su čekali da sudija pokaže put u svlačionicu. Bila im je to tek druga pobjeda na strani u šampionatu.

          Kompletna novinarska ekipa koja je pratila susret polako je gazila preko terena, kada smo vidjeli da je jedan od fudbalera Mladosti ostao na njemu. Uz grimasu nekoga ko je osjetljiv na išijas ili diskus, lagano je gurao noge ispred sebe, sa desnom rukom na kuku, lijevom na glavi. Prišao mu je neko, zagrlio ga i naglas rekao: ‘’Šta je bilo Taku, boli li te što? Uuu, pa ti to plačeš!? A što plačeš, moj Taku, nije smak svijeta. Pa izgubili, što ćeš sad.’’

          Vođeni logikom da je svakome njegova muka najveća, krenuli smo ka prostorijama domaćina koje služe za pres konferencije i zaboravili na Takua. Na dečka koji dolazi iz zemlje o kojoj urbana legenda kruži da ministri izvrše harikiri ako voz zakasni koji minut. Iz zemlje gdje je pismenost malo manja od 100%, a sumo i bejzbol nacionalni sportovi. A njegova Mladost je odigrala šest utakmica u drugom dijelu i još uvijek nema pobjedu. Ko zna šta je Takuu prošlo kroz glavu i natjeralo ga na suze. Možda jer je neshvaćen od saigrača na terenu, možda jer je daleko do roditelja i djevojke, kojima sa vremena na vrijeme mora objasniti da je bez pobjede otkako je došao u Crnu Goru. Možda jer baš njima, kao i prijateljima treba objasniti kako je to izgubiti sa 5:0.

          Današnje generacije klinaca koje guraju loptu ispred ulaza, na parkingu, balon salama, vjerujem da ne poznaju pravu razliku između pobjede i poraza. U ovom vremenu nije rijetko da se već kod 3:0 među njima traži novi meč, bitno je druženje, navodno, a ne rezultat, uz insistiranje na individualnim majstorijama koje nemaju nikakvu uzročno-posledičnu vezu sa igrom tima. Sve dok imamo tu vrstu mentaliteta, zvanog lako ćemo, sjutra ćemo, baš me briga, čekam petak i izlazak, igram fudbal jer me mrzi da radim bilo šta drugo, nećemo daleko.

          Taku je stigao daleko. Daleko od domovine, od svega bliskog, sa željom da napreduje. Situiran je, ali želi da spoji posao i zadovoljstvo. Želi da se dokaže da je dobar fudbaler, dobar čovjek, dobar predstavnik države koju predstavlja. Takav Taku je svima potreban. Pogotovo nama, da se riješimo alibija, da potražimo greške u sebi i da naučimo da kažemo izvini. Ako Takua vidite bez kose na glavi u nekom narednom periodu, to je nekada bio japanski način da se kaže izvini. Vjerujem da je to podsvjesno usađeno i autoru teksta.