Vlado Wall-E Perović

Završio je kao većina velikana, sa mikrofonom, na pres konferenciji, u suzama, jer se oprostio od najveće ljubavi, lopte. Iako je godinama nemilice šamarao, šutirao, udarao, ona je bila i ostala, za njega, jedina i neponovljiva, sa njom se najlakše dogovarao, ona je uvijek znala da ode upravo tamo gdje je on želio. I na 20, 25, 30, 40 metara od gola, Žuninjo Pernambukano je sa loptom mogao sve.

 

Antônio Augusto Ribeiro Reis Jr. je jedan obični Reizinho da Colina. Šalim se, naravno, da bi te navijali Vaska proglasili ''malim kraljem brda'', što je inače asocijacija za mjesto gdje se nalazi njihov stadion, onda stvarno moraš biti poseban. U društvu Romarija, Edmunda, Žuninja Pauliste, sve redom standardnim brazilskih reprezentativaca i legendarnih fudbalera, biti tako prepoznat, znači sve.

 

A Pernambukano je imao sve. Iako su mnogi mislili da je nezgrapan, imao je savršenu samokontrolu i sjajan balans, jer je na najbolji mogući način znao da dodijeli loptu saigračima i pod najneobičnijim uglovima. Izgledao je nezainteresovano na terenu, nekada vam se činilo i da ne trči uopšte, a opet svuda ga je bilo. Ipak, pravi problemi za navijače rivalskih ekipa dolazili su u momentu kada je sudija presuđivao u korist Vaska ili Liona, gdje je sedam puta zaredom osvajao titulu prvaka Francuske.

 

Džaba su u tzv. živom zidu poskakivali, mogao je golman da postavi i desetoricu ispred njega. Bio je dovoljan mali zalet, perfektan dodir, tehnički obogaćen nečim što svijet nije znao ranije i mreže su se cijepale. Bio je jedini kojem je od trenutka udarca do trenutka kada lopta pređe gol liniju lopta mijenjala dva puta pravac. Kao kad umješni server na odbojci pošalje tzv. lelujavu. Tako su, kao pijani, golmani lelujali pred Žuninjom.

 

Učili su od njega mnogi, pa i ovi danas najčuveniji izvođači slobodnih udaraca, poput Pirla i Kristijana Ronalda, ali metež koji je nastajao na tribinama kada se lopti približi on, ne ponavlja se. Tražio je uvijek pipak, mjesto gdje se pumpa lopta, podesio pod određenim uglom i uglavnom šutirao sa takvom lakoćom, da vam se čini da to isto tako, može svako. Da, baš kao iz reklame za kanal o kuvanju. Lako, može svako.

 

Nije to bilo ni lako, niti je to mogao iko kao on. Njegovi šutevi kao golu bili su kao izbačene lopte iz zglobova Timija Hardaveja, bez rotacije. Te lopte su ujedale vazduh, prodirale pod najčudnijim okolnostima, ulivale strah na putu ka mreži. Strah u očima jednog od najboljih golmana svih vremena, Olivera Kana, nakon primljenog gola iz slobodnog udarca momka iz oblasti Pernambuko, govorio je više od bilo koje riječi.

 

Kada je odlazio iz Liona, na pres konferenciji nije progovorio ni riječ. Zamjerio mu se tada Žan Mišel Ola, predsjednik kluba, jer je mislio da je naš Žuninjo, star i spreman za penziju. U Kataru je osvojio još jednu titulu i kup, pripunio žiro račun i vratio se na mjesto zločina. Vasko de Gama je osvojio sa Žuninjom sve, nakon njega skoro ništa, a on je bio spreman da igra za 100 eura nedjeljno. ''Otišao sam kad je trebalo najviše da dam klubu, sad dajem koliko mogu, za najmanje što klub može da odvoji.''

 

Nije se grlio i mazio sa inertnom upravom, pa je igrao malo i u Americi, u Njujork Red Bulsima, ali je srce tražilo još jednu šansu za Vasko. Srce je htjelo, glava tražila, ali leđa nijesu izdržala, pa se u 39. godini veliki mali kralj brda povukao sa scene. Svaki put kad neka ekipa prekid sa 35 metara pretvori u mekani centaršut ili dodavanje na bok, sjetiću se Žuninja Pernambukana. I zamisliti loptu u rašljama. Tamo joj je najljepše.

Malo mi je žao što sam najbolji kad ostanem sam sa sobom. To je nešto najgore što može da vam se desi, pogotovo ako imate i zrno savjesti u sebi. Ja imam jedan kubik, do dva, barem tako mislim, pa me proganja, napravio sam makadam od tog bježanja od samog sebe. Taj užasni sebičluk koji se dešava samo onda kad ostanete uz četiri zida, upaljen monitor, lampu u dnu sobe, tv ekran na kojem je repriza serije koju ne gledate, kojoj se ne radujete.

To osjećanje, gore da gore ne može biti, da ugađate sebi, tako što ostanete sami. Da nema ko da vam se penje na glavu, da nema ko da vam priča kako treba, odnosno kako je trebalo da bude, kako ste mogli ovo ili ono, a nijeste. A nijesam mnogo, zaista. To je suptilan način da vam se život nakezi, da vam pokaže da ste slabi, nejaki, da imate još mnogo toga da istrpite, da bi mogli lagano oči da sklopite i da se ne trzate u snu.

Koliko samo moramo da budemo sebični i da ne razmišljamo da postoji sjutra? Koliko smo maleni i jadni, da ne razmišljamo da nam ono juče, ovo danas, može poslužiti da budemo sjajni sjutra? Koliko smo potrošili energije, entuzijazma, ugađajući svom donjem dijelu leđa, napaćenom srcu i duši, ne razmišljajući da ćemo povrijediti sjutra? Koliko smo potrošili para na gluposti, hedonizam, na pogrešne izbore, na treptaje i otkucaje tuđih loših emocija, ne razmišljajući da će sjutra doći. Jebeš danas, šta sjutra?

Neću sebi oprostiti ništa što sam uradio, dok moje sjutra, bude patilo zbog mog juče i mog danas. Neću moći sam sa sobom da pričam, dok moje sjutra bude ugroženo zbog mojeg juče. Kakva sam samo budala bio, tjerajući ideale, živjeći pjesme, udarajući u grudi rifovima, prateći tempo dlanovima, gurajući ritam stopalima, ispravljajući krive i sve druge lelujave, tražeći svoju sreću.

Nijesam razmišljao da će sreća doći, da je moje sjutra, moja sreća, da ima plave oči, da se lijepo smije, da guguče i da se meškolji, da ima plave uvojke i da se savršeno šarmantno ljuti. Nijesam razmišljao da moja sreća može i da se mazi, da skače i da hrani macu. Nijesam znao da je moje sjutra, raspjevano, razigrano, posebno, inteligentno, harizmatično, svoje, razdragano, slatko, čarobno, najljepše. Jbg, nijesam znao.

Nijesam znao da je odvratno tako to moje juče, dok nijesam upoznao moje sjutra. Nijesam znao da je moje danas, šuplje, prazno, dok me ne oboji moje sjutra. Stvarno nijesam znao, nemam dobar alibi, ali ako moram da ga nađem, neka bude da nijesam ni pretpostavio da može moje sjutra biti tako blještavo i sjajno. Tako lijepo, očaravajuće. Tako ja. Kad sam najbolji. Tako milo i drago, kao precrtano najbolje ja. Jbg, nijesam znao, sram me bilo, a sram bilo i njega, život, što mi ne šapnu dvije, na tom putu iz juče preko danas, do mojeg sjutra. Makar jednu da je šapnuo, taj prevarant život.

A šta da radim, sad, kad moje sjutra, moja sreća, zavisi od onog mog glupavog i odvratnog juče, sumornog i sivog. Šta da radim, kad, moje juče, danas, upozna moje sjutra? Ne znam. Boli me što opet ne znam. Boli me što ništa nijesam shvatio, što ne mogu da vratim vrijeme, da se pobrinem kako treba za moje sjutra. Da se odreknem mog juče i mog danas, za moje sjutra.

Nekako, imam rješenje, u glavi, ali se bojim da neće biti dovoljno. Nekako, to mi se čini jedino dobrim i pravim, nekako, to mi je jedino ostalo, preostalo, nekako, to valjda mora tako. Sve što je bilo juče, sve što je bilo danas, neka ne bude više. Neka ne postoji. Neka se razblaži, rastvori, rastopi. Neka ne bude ni slova, ni zareza. Znam da mi ne može biti, ali, evo, odričem se svega, za moje sjutra.

Moje sjutra ima dvije godine i svoje ja. Moje juče, danas, ima 37 godina. Poklanjam ti moje ja, za rođendan. Nadam se da je dovoljno ostalo. Nadam se da nije malo. 

Vjerovali ili ne, stvarno sam se trudio ovog vikenda da glumim dobrog muža, brižnog roditelja. Kad me moja gospođa pozvala i rekla, ''Vlado, moraš da dođeš da mi pomogneš oko ovog djeteta'', otkazao sam čak i termin za fudbal. Pogledao je, nabacio osmjeh broj šest, rekao joj da je smršala i da je najbolja kuvarica na svijetu i čitao Bambija dok mi se dioptrija nije pomjerila ka jugu.

 

U nedjelju sam rano da ustao, izluftirao dnevnu, umornu od All star razigravanja, pokupio paučinu, izbacio smeće, oprao zube, poljubio je za dobro jutro, pustio da spava 15 minuta duže, glumio da znam da igram ''haku'', ispuštajući čudne zvuke da bi nasmijao ćerku. Zaboravio stanje na računu, nabacio osmjeh broj tri i po, da misle da mi je stalo ti nebitni što pričaju.

 

Kompjuter sam koristio samo za posao i društveno koristan rad, nijesam voajerisao po društvenim mrežama i kupio mudre misle koje ću upotrijebiti u narednom tekstu. Neću, šta gledaš, a? Čak sam spremio da sebe ubijedim da Liverpul nije igrao loše, da imam pravo da ne razmišljam previše i da ne stvaram hematome po sivoj moždanoj masi, da je sjutra novi dan. Najvažniji u našim životima.

 

Ponedjeljak, taj 17. februar, dan Ivinog rođendana, drugog, centar je njene pažnje. Gospođine, naravno. Ja volim svoje dijete, ali ne tako srdačno, posvećeno. Za mene je to drugi rođendan, za nju nacionalni praznik, sa zastavom, himnama, vatrometom. Ja sam Konan Varvarin sa unutrašnjim emotivnim krvarenjem. Suze od sreće i bola ostavljam za WC, peškir i tuš.

 

Pristao sam da budem i domaćin, ugostiteljski turistički radnik, konobar, pristojan zet, bio i više nego što mogu, pretvorio se u papučara, psovao samo za potrebe masnog vica, otrčao desetak puta do prodavnice, za samo ono što nedostaje, nijesam gledao na sat i pitao goste imaju li još nekih obaveza kasnije. Bio odličan, pet. Da me zaokružite, na izborima, toliko dobar.

 

Bio sam savršen, bez mrlje, bio podrška, bio postojan, stamen, jak, Odisej i Ahil, Romeo i Zdravko Čolić, u jednom. Bio čovjek sa misijom, sa jasnom vizijom i idejom kako doći do cilja, morao ići korak po korak, prolazio nivoe, preskakao prepreke, jer moram  zaraditi dovoljno visoko moralnih poena, moram zaslužiti daljinski upravljač, moram se izboriti za to čudo tehnike, sa mnogo dugmića, u utorak počinje TOP 16 faza fudbalske Lige Šampiona.

Projekat ''Predstavi se'' biće video servis za pronalaženje fudbalskih talenata na teritoriji Crne Gore. Naš cilj je da predstavimo što veći broj fudbalera, fudbalskih klubova, škola fudbala. Na taj način preko video portala youtube, uz snimak sa profi kamere, svaki zainteresovani fudbalski radnik, trener, selektor, lovac na talente, skaut, agent, odnosno menadžer moći će da se uvjeri u kvalitet, talenat i potencijal djece sa ovih prostora. 

Naša prva obaveza je da pokušamo da se projekat samofinansira od marketinga, da teret snimanja, montaže i grafičke obrade ne padne na teret djece, roditelja, odnosno fudbalskih klubova. Svi zainteresovani, fizička i pravna lica mogu da pomognu projekat uz minimalna mjesečna ulaganja. Zauzvrat će dobiti vidno mjesto na facebook stranici, youtube kanalu i na svakom videomaterijalu koji završi na youtube-u. Na taj način dobili bi slobodu da snimamo klince iz svih krajeva Crne Gore, bez obzira na finansijsku moć klubova, škola fudbala, odnosno grupa roditelja koji su zainteresovani da svoju djecu prikažu fudbalskoj javnosti.

Vjerujemo da u Crnoj Gori postoji veliki broj bivših igrača, fudbalskih radnika, koji žele da pomognu afirmaciju ove igre, odnosno talenata na ovakav način. Svi zainteresovani mogu da pošalju mail na projekatpredstavise@gmail.com

Ukoliko se desi da ne postoji dobra volja za ulaganje u ovu ideju, moraćemo se okrenuti ambicioznim roditeljima kao i fudbalskim klubovima koji su spremni da plate za naše usluge i tako podrže svoje talentovane klince. 

U narednim danima uslijediće i postavljanje facebook stranice, kao i youtube kanala. Nadam se da Vam neće biti problem da ovaj post proslijedite prijateljima, pogotovo onima koji bi mogli da pomognu razvijanje i održavanje projekta. 

Vlado Perović

 

Ima nešto privlačno i misteriozno, zavodljivo i nepredvidljivo, nesvakidašnje i neobjašnjivo u tom Sijetlu. Kao u tom Somboru, svega na volju, istina, pa čak i žena koje doživljavaju orgazam od tri sata, gdje navijači Sihoksa izazovu zemljotres prilikom proslave touchdown-a, gdje se čovjek napije, pa ukrade kompletan trajekt, gdje krenete da osjetite miris okruženja u kojem je odrastao Džimi Hendriks, a završite na grobu Brus Lija.

 

Još onomad, kada sam saznao da može da se leti posmatrajući kako Šoun Kemp zakucava na asistencije Gerija Pejtona, slušajući Pearl Jam i Soundgarden i gledajući kako Tom Henks i Meg Rajan zaspati ne mogu od ljubavi, znao sam da je Sijetl zaista poseban. Teško da možete osmisliti bolji grad za inspiraciju, ako ste mladi, buntovni, mislite svojom glavom i imate dobar biznis plan.

 

Ako smatrate da za vaš CV treba da se bore imperije poput Majkrosofta, Boinga, Amazona ili Starbaksa, volite miris kiše i kafe, nije loše da zamišljeni pogled bacite ka nebu, jer vidjećete i Svemirsku Iglu. Da, samo u Sijetlu. Gradu koji već nekoliko godina nema armiju adolescenata u kariranim košuljama i sa masnom kosom, niti sportskog kolektiva vrijednog pažnje, osim ako nijeste naprasno postali veliki navijači fudbalskog kluba Sijetl Saunders. Da, Klint Dempsi je igrao tamo, pola godine, a derbi protiv Portlanda gledalo je 70 000 navijača. Nijesu imali šta da rade tog dana.

 

Na sreću onih koji se bave tradicionalnim sportovima u Amerikanaca, kakvi su američki fudbal, bejzbol, košarka, bljesnuli su Sihoksi. Sjećam se da sam te 2005. kada je tim iz Sijetla prvi put došao do Superboula, žestoko navijao protiv prejakih Pitsburg Stilersa i Bena Rotlisbergera, koji je sa stilom i stavom drvosječe bio jedan od najcjenjenijih igrača lige. Tada je njegov autoritet kod sudija doprinio da se možda i otme pobjeda timu koji je predvodio sjajni raningbek Šon Aleksander. Kasnije je upravo on bio i prepreka razvoju franšize, ogromni ugovor uticao je na njegovu kilažu i koljena, pa su ''morski orlovi'' zaspali uz sumrak rezultata i ambicija.

 

Nakon pet godina tavorenja, dolaskom kontroverznog trenera Pita Kerola, stvari kreću nabolje. Kerol je svoj talenat za organizaciju pokazao na koledžu, kada je imao sjajne rezultate, ali se upetljao u jednu od najvećih afera oko premiranja novajlija, što je i više nego zabranjeno. Ipak, dok se univerzitet USC blamirao, Kerol je dobio poziv Pola Alena, na ovim prostorima poznatijeg po tome što je zaveo Moniku Seleš nego kao magnata, filantropa, suvlasnik Majkrosofta, vlasnika Trejblejzersa, pomenutih Saundersa i naravno Sihoksa.

 

Otkrivanjem kvoterbeka Rasela Vilsona na visokoj poziciji na draftu, sve se mijenja. Uostalom, većina ključnih igrača ovog tima dolazi upravo sa koledž pijace, što je i najveći uspjeh Kerola i njegovih saradnika. Iako se fizičkim predispozicijama nikako ne uklapa u profil idealnog vođe napada, Vilson je dokazao klasu. U odbrani je stvorena ''Bum Legija'', koju čine Ričard Šerman i Earl Tomas, a raningbek Maršon Linč upada u svoj ''Beast Mode'' i teroriše odbrane. Dolaskom Persija Harvina, dobili su i risivera, hvatača najviše klase.

 

Upravo je Kerol bio jedan od glavnih krivaca da se sa Sihoksima u Superboulu ne upoznamo i ranije. Najveći adut, odbrana, uz pogrešno tražen tajmaut, koštali su ih poraza od Atlante godinu ranije. Ali sada, kockice su se poklopile. A toliko dobro se složio mozaik da već na polovini treće dionice, u najvećem pojedinačnom sportskom događaju na svijetu, Superboulu, pri rezultatu 29-0 mogu da u dominaciji Sijetla u odnosu na favorizovane Denver Bronkose vidim dobru ideju za tekst.

 

Ako imate novca ili želje, vizije, talenta, smisla za muziku, video igrice, ako želite da posjetite mjesto na kojem se stvarala istorija, na kojem se još uvijek svira dobar rokenrol, ukoliko želite da  budete na istom prostoru sa 10 000 ljudi koji žive samo i isključivo od muzike, na kojem se osjeća duh preduzetništva i magija improvizacije, svratite do Sijetla. Ja hoću, od prvog petocifrenog ugovora.