Vlado Wall-E Perović

          Tri meča sa Englezima, tri slatka remija. Poslednji, najsvježiji, vjerovatno je i najslađi jer smo dokazali da iako dolazimo sa prostora koji ima manje stanovnika od Šefilda ili Birmingema znamo itekako dobro da guramo loptu. Onaj prethodni donio nam je baraž mečeve sa Česima, ali ovaj bi mogao da nas preseli direktno u Brazil.

          Još jednom je dokazano da samo sport može da vas povede kroz maestralni tobogan emocija u samo 90 minuta. Velika očekivanja, naboj tokom intoniranja himne, prvi sudijski zvižduk, pa naivno primljeni gol. Samo u uvodnim momentima imali smo privilegiju da se transformišemo iz stanja ekstaze u apsolutnu melanholiju. Visoka gledanost rijaliti programa definiše se samom činjenicom da ne postoji scenario, niti je unaprijed poznat kraj. Za razliku od filmova holivudske produkcije u kojima već na samom početku možete da razdvojite uloge, pretpostavite ko bi mogao biti junak ili tragičar, uz skoro pa obavezan srećan kraj, u takvim šou programima gledalac se veže za tv ekran zbog nedefinisane završnice. Kao i u latino i turskim sapunicama, dok ne saznate kompletno porodično stablo heroja/heroine ne razmišljate o utrošenom vremenu koje ste možda mogli da posvetite prijatelju, porodici, djetetu.

          U sportu je skoro pa identično. Bez obzira na statistiku, tradiciju, razliku u klasi i kvalitetu, bez obzira na brojne informacije koje su nam servirane na internetu. Na konačan ishod, postignuti broj golova, moramo da sačekamo do kraja. U arogantnost Engleza mogli smo da se uvjerimo i prije meča. Govoreći o ''neprijateljskoj'' atmosferi, lošem terenu, ''provokatorima u crvenim dresovima'', željeli su da skrenu pažnju sa onog što je najbitnije. Kako neko igra fudbal?! Uz uvijek dobru atmosferu u svlačionici reprezentacije, na taj način dobili smo i prijeko potrebnu dozu prkosa i inata, želju da dokažemo da nijesmo slučajno tamo gdje jesmo, na vrhu.

          Nakon što su nam se sastavili pritisci poslije gola Runija, po već viđenom scenariju po glavama nam se motala katastrofa, ali izabrani da nas predstavljaju još jednom su dokazali da nijesu bez razloga na terenu. Ili pored njega, kao predsjednik saveza, selektor i članovi stručnog štaba. Svi oni uspjeli su da podignu naš koeficijent značaja na svjetskoj mapi, pa će se makar do oktobra stanovnici Ostrva, brojni novinari i navijači baviti i našom himnom, zastavom, infrastrukturom i načinom na koji igramo fudbal i strasno shvatamo svaki poziv na igru. I zašto su Jovetić i Vučinić kao Ferari, Boske kao Bentli, a Baša kao Rols Rojs.

          U svakom trenutku rijaliti programa, ali i sportske manifestacije, može da se desi momenat rezervisan za niske strasti. Prošle godine gospodin Runi udario je Džudovića, engleski navijači potcjenjivački su nas nazivali malim gradom u Srbiji. Ovog puta, mi se nijesmo proslavili, a kamere su otkrile tuču između naših navijača. Veliki brat vidi sve, pa smo se na trenutak preselili na farmu. Bez obzira što akteri tvrde da su se malo veselili, bez obzira na višak emocija, što je i logično jer klupski crnogorski fudbal ne nudi baš mnogo prostora za navijačke egzibicije, loša slika otišla je u svijet. Opet nam se desilo da ubacujemo predmete u teren, nijesu letjele stolice kao protiv Poljaka, ali zato je Džo Hart bio kao mumija obgrljen rolnama papira. Nije dobro. Neke lekcije moramo naučiti. Vrijeme je.

Svaki početak je težak. Makar to bilo i saznanje da morate da mijenjate navike, lijepu rutinu na koju ste navikli, okruženje. Bez obzira na godine, iskustvo, koliko god taj trenutak shvatili neozbiljno, to je momenat kada se dolazi do tačke koja označava prije i poslije.

Mi smo željeli Ivu, svakog trena, iako smo je na početku zvali drugačije, imenom koji ovaj blog ne bi istrpio. Iako većina parova nakon tri mjeseca zajedničkog bivstvovanja nema roditeljske ambicije, mi nijesmo postavili znak pitanja iznad naših glava, da li je dolazak bebe dobra odluka. Dok se Nina iz ušuškanosti roditeljskog doma preselila u moj momački vigvam i tako svoj kvalitet života smanjila za par stepenika, ja sam morao da se naviknem na činjenicu da su mojoj dragoj hladne noge.

Nijesam bio dobar tata na samom startu. Preskočio sam prvi pregled kod ginekologa. Bio je to dugi ljetnji dan prepun obaveza, što i nije neki izgovor, a i pitanje je koliko bi bio od pomoći obzirom na neobičajeno veliku dozu treme i nervoze. Samo obavještenje da si na osam mjeseci od preuzmanja funkcije roditelja donosi i sasvim veliki komad odgovornosti, sa kojim ja nijesam umio da se nosim. Kada je Nina prvi put vidjela našu tačkicu, usput ponijela i materijalni dokaz da ona postoji u vidu nešto tamnije mrlje na prikazu sa ultrazvuka, uz cvrkutanje da srce našeg ”fetusa” kuca sasvim dobro za nekoga ko je ”star” pet nedjelja, puls mi je bio ubzaniji, dlanovi su se znojili pojačano, a neka sijeda dlaka vjerovatno je u tom trenutku nikla kao uobičajena propratna reakcija uslijed stresne situacije.

Kada smo već kod stresa, tempo, stan – posao – stan – fudbal – stan feat. odlazak kod kumova na večeru i gledanje tv programa do iznemoglosti, uz neprirodnu posvećenost društvenim mrežama, morao je da pretrpi ”nekoliko” promjena. Pristao sam na Sex&City, Cheaters, večeri sa Ivanom Ivanovićem, emisije o ljepoti i zdravlju, sa akcentom na zdravlju, čak i kada se to poklapalo sa terminima poluvremena utakmica Lige Šampiona i Lige Evrope. Već nakon par dana zajedničkog života naučio sam nekoliko važnih životnih lekcija. Trudnice obožavaju kada ih neko mazi po stomaku, obraća im se u množini, sluša dok pričaju, hvali njihov izgled i kupuje Mamavit na vrijeme. Nagomilani broj informacija vezanih za kremu za strije koja se sasvim slučajno ušunjala u standarni repertoar kozmetičkih preparata biće vam jako potreban u poboljšanju partnerskih odnosa. Vjerujte.

Usput, epitet ”dobro” nakon bilo kakve neuspjele kulinarske avanture navodno ljepše polovine je sasvim logičan potez za svakog muškarca na početku zajedničkog života. Dvije upropaštene šerpe uz nekoliko dimnih zavjesa u kuhinji ne trebaju da vas plaše, naprotiv, naučiće vas da u vokabular ubacite još nekoliko pozitivnih komentara na račun vašeg novog šefa kuhinje. Za neiskusne, savjet, rezervna varijanta dok se vaša partnerica ne navikne na kvalitet ringle, rerne, šporeta, uvijek može da bude dobar fast food koji se nekako sasvim slučajno nalazi na korak od vašeg životnog prostora. Osim ako nijeste pristali na dijetu dostojnu isposnika.

U životu, kao i u sportu, ne priznajem pravilo, sad ili nikad. Mislim da je mnogo tačnije, prije ili kasnije. Sa tim da je uvijek bolje prije nego kasnije. Kad se u nešto uloži dovoljna količina energije, želje i entuzijazma, uz postavljen sistem i posvećenost, samo je nejasan vremenski interval, kada će uspjeh pokucati na vrata.

Život, sport, svejedno je, jer imaju i previše dodirnih tačaka, nude dovoljno prilika da se dokažete, a samo kvalitet i klasa razdvajaju male od velikih. Nema to veze sa fatalizmom, koji je opšte prisutan oko nas, kada razmišljamo samo o zlom daru koji nam je navodno sudbina odredila. Koliko ste puta čuli, ne voli me trener, igra ovaj ili onaj, tetka iz opštine dobra je sa trenerovom sestrom od strica, podigle su se zajedno, zamisli?! Ko krene sa takvim alibijima da krči put do slave, sa mutnim će očima u kafani završiti. I kao zeca iz šešira vadiće uvijek odličnu priču za podijeliti pred fajront.

Uspjeh, ta teška i nimalo egzaktna kategorija, ovdje se najmanje cijeni. Pogotovo ako dolazi iz našeg dvorišta. Ako je proizvod domaći, treba da bude mnogo bolji od stranog, da bi bio priznat, poštovan, sačuvan. Ne treba ići daleko, ne treba pretraživati google, ne treba pisati seminarske radove, niti izigravati istražitelja iz Majamija. Dragi Horejšio, na naš sport pečat o kvalitetu, rezultatski atest redom su udarali samo domaći treneri. Naše komšije, prijatelji, rođaci. Adžić, Porobić, Perović, Pavićević, Radonjić, Baletić, Brnović, prezimena su koja zvuče poznato, zar ne?!

Da se zadržimo na ovom poslednjem. Dočekan je na nož, od strane javnosti i medija, seciran je do bezobrazluka njegov svaki potez ili odluka, a bilo koji dobar rezultat pripisivan je prethodniku. Nakon baraž duela sa Češkom, Brna je bio odbačen i usamljen, ne računajući podršku saveza. Iz poraza izvukao pouke, podmazao gdje škripi, pomjerio gdje je bilo mjesta. Taj isti čovjek je prošao kroz 2012. neporažen, a igrali smo i sa Poljskom, Ukrajinom, Belgijom. Prvi smo u tamo nekoj grupi kvalifikacija, a još dva dobra rezultata, garantuju nam makar baraž. I opet, i sada, godinu dana kasnije, opet nam ne valja. Dokle?

Šta treba neko da uradi da bi bio potvrđen, ovdje, neko naš. Ako nam ne valja Adžić sa krunom Evrope na dva fronta i finalom iz Londona, Porobić sa porobljenom Evropom i polufinalom iz Pekinga itd. šta može da uradi Branko da bi ovaj narod bio zadovoljan. Vjerovatno ništa, što nas uvodi u još jedan problem, urođeni defetizam, koji nas tiho uvijek baci na rezon da je ljepše izgubiti bez borbe, službenim rezultatom, nego se pošibati sa rivalom jačim od sebe. Po cijenu katastrofe.

Nije ovo samo priča o Branku Brnoviću, nego o nama, o manjku osjećaja da se podijeli radost uspjeha ili tuga poraza sa bližnjima, dostojanstveno, uz emociju koja će nam pokazati da je tamo neko učinio mnogo ili najviše što je mogao da bi se mi u sopstvenim očima ili očima drugih osjećali posebno, unikatno i neprocjenjivo. O tome kako nam ipak malo za sreću treba, a koliko ni taj safir ne znamo da zaštitimo. Ovog utorka, uz respekt prema rivalu, dozvolite sebi da vjerujete u izabrane, one koji vas predstavljaju. Pružite im podršku iz srca. Bez ustezanja. Kad preskočite tu barijeru, ostali dani u godini dobiće još više na značaju. I biće mnogo prije nego kasnije. Sve. 

Dobitnik 110 hiljada eura u igri na sreću Toto Lutrije Crne Gore izjavio je prije nekoliko dana da je u snovima vidio dobitak. Osjetio je neku čudnu toplinu i vodio se osjećajem koji ga nije prevario. Znao je da će ga pratiti sreća. Moj tast ima fantastičan osjećaj kada nekome pogleda u šolju. Nijesam sujevjeran u toj mjeri da povjerujem u sve što kaže, ali mora se priznati da je ubjedljiv i precizan. Popio sam desetak puta kafu u životu, svaki put da bih prevrnuo ćikaru, nakon čega dođe taj magični dio u kojem se od obrisa i mrlja stvaraju riječi i slike. I poneki dalek put.

          Ne znam zašto, ali kada mi je pomenuo da ću otići na dug put, ali ne tako brzo, ja sam pomislio na Brazil i svjetsko prvenstvo. Nemam šta da krijem, moj pasoš prazan je kao plaže u Normandiji taman pred iskrcavanje saveznika u II svjetskom ratu. Nevoljno priznajem da nijesam pratio reprezentaciju na nekom gostovanju. U grupi smo sa Englezima, Poljacima, Ukrajinom. Otkud onda Brazil, plaža, pijesak, fudbal?

          Sve počinje i završava se sa glavom. Kažu da živiš kako i misliš, a da manjak vjere u sebe, donosi i manjak mogućnosti za progres. Naš nacionalni fudbalski tim, prevaliće 912 kilometara avionom do Kišinjeva, prijatelji saveza, kolege novinari, suočiće se sa nulom gospodina Celzijusa. Preko 1300km u autobusima, prevaliće naši navijači, spremni da bodre Mirka i društvo u napadu na Moldaviju. Vjerovatno će pomenuti gospodin na njih ići i sa nekim minusom. Hvala im unaprijed za svaki trenutak neugodnosti u putu, za svaki poderani dlan, ispucalu glasnu žicu, ta toplina  u srcu, čudna je stvar. Kao šerpas u Himalajima. Možeš bez njega, ali ne daleko, ne do vrha. Naša poslednja baza pred Mont Everest upravo bi mogao biti petak, jer sa još jednim trijumfom u gostima, znali bi lakše da ubodemo sledeću želju.

          Kažu, ko se opeče na mlijeko i u jogurt duva. Tako je i sa nama. Poslije Češke, uvijek se plašimo sebe samih, svjesni da smo naš najveći rival. Nivo samopouzdanja nije kategorija koja donosi trijumfe, ali je sjajan temelj za razbijanje iluzija protivniku da je bolji i da može bez gubitaka izaći iz svake bitke. Život na tacni nudi šanse, treba iskoristiti najbolje. Ova naša fudbalska liči na savršenu priču i najljepšu turističku razglednicu koju možemo dati svijetu. Uz par klizećih startova na vjeru u sopstvene mogućnosti, udarili smo savršen volej da se trgnemo iz apatije. Uz perfektno izveden slobodan udarac protiv Moldavaca, siguran sam da smo jako blizu cilja.

          Zato, valjalo bi krenuti u potragu za žirantima, jer kreditiranje liči na jedini izvor finansija koji bi nas mogao odvesti u Brazil. Sledećeg ljeta za takvu akciju biće kasno, jer većina potencijalnih voljnih svjedoka spremnih da vam pomognu u ostvarivanju sna, biće već na licu mjesta, u Brazilu, na tribinama.

Sezona 1, epizoda 1 

Ja sam Vlado Perović, rođen sam u Nikšiću 31. 1. 1977. u siromašnoj porodici prosvetnih radnika. Imao sam bezbrižno djetinjstvo, propustio sam ekskurziju zbog rata, bio sam u redu sa bonovima za mlijeko i brašno, studirao sam neuspješno. Nakon 7 godina rada u kladionicama, odlučio sam da pokušam da se bavim novinarstvom. Sportski sam novinar od 2006. u ovom trenutku urednik programa TV 777.

Da, ja sam tata. To mi je najbitnija funkcija u životu. Onog dana kada mi je gospođa elegantno predstavila dodatnu crtu na testu za trudnoću, shvatio sam da je život mnogo ljepši nego što sam ga ja doživljavao. Kako se ta crta pretvorila u 13-to mjesečno dijete, sa integritetom, karakterom, samopouzdanjem lava tokom lova, nemam pojma, ali valjda je to draž čitave priče.

Iva je plod ljubavi, koja je godinama nevješto prelazila moj prag, valjda se ta emocija plašila da li ću je dočekati na volej. Mene je teško pratiti i razumjeti. Nina je to znala. Mi nijesmo običan bračni par. Upoznali smo se preko društvene mreže. Zavoljeli prije nego se i vidjeli uživo. Ja sam stariji 13 godina, naši temperamenti su različiti kao urbano i ruralno, a slobodno meni pripišite da sam ovo drugo. Samo sam pokušao da nađem pravu metaforu. Ona je iz druge države, od koje sam bježao na referendumu. Ona priča drugačije. Mleko, belo, lepo. Mi smo dva kraja svijeta, a naše dijete je sve ono što smo mi. Toliko pluseva i minuseva koji vas svaki dan tjeraju na osmjeh. I plač. Jer gledate u sebe. Tu se sa nekim indigom radilo.

Ja otac. Ne, to je nemoguće. Moj najveći strah godinama je bio da sam sterilan i da neću imati djecu. Ta vrsta straha ne znam otkud je došla, valjda sam gledao previše filmova. Isto tako sam gledao dugo brak mojih roditelja, tražio sam slično i idealno. Kad oni mogu da se drže za ruke tokom šetnje poslije 30 godina, iako su stvorili dva ”magarca”, pa želim to i ja. Dva ”magarenceta”.

    Jedan engleski fudbalski analitičar prije dvije godine napisao je da Roberto Manćini previše priča, očekuje nemoguće stvari, pritom tražeći alibije na više nivoa. U momentu kada je Serđo Aguero zatresao mrežu Kvins Park Rendžersa i donio Sitiju titulu, bio je prva meta navijača građana. Danas se svi pozivaju na njega.

          Fudbalski tobogan u kojem se euforija i melanholija mijenjaju tokom samo jedne polušanse pred golom rivala dovodi vas u stanje uznemirenosti, pa uz višak emocija izgovorite nešto što će vas koštati. Nakon poraza protiv Evertona od 2:0 na Gudisonu, Manćini je svjestan težine zadatka koji ima da objasni razloge poraza pred novinarima na konferenciji za medije nakon završetka susreta, jednostavno pobjegao. Iako je njegov ugovor markiran milionskim sumama, iako je u klub doveo igrače vrijednije od budžeta nekih država, Roberto nije bio spreman za odgovore. Odletio je doma, kod svojih, možda i u tazbinu, jer mu je i tamo bolje, nego da sa pozicije koja kaže da je 15 bodova ispod gradskog rivala Junajteda objašnjava gdje je klub sa najvećim budžetom na svijetu pogriješio.

          Prošle godine je verbalni rat sa medijima i Fergusonom bio uspješan, ove, pa ne bi rekli. Kada su imali osam bodova deficita, Manćini je prkosno govorio da ništa nije riješeno. Kada su preskočili Junajted, poslije derbija u kojem su slavili sa 1:0, na dva kola prije kraja, kada je bilo jasno da ga dvije pobjede vode do titule, rivalu je dao prednost?! Igra riječi, momenat ludila, kopiranje Murinja, ko će ga znati, ali upalilo je. Po istom receptu probao je i sada, ali nije se primilo. Manćini je izgubio bitku sa Tevezom, vratio ga je u klub, Balotelijem, morao je da ode, medijima, pobjegao je sa pres konferencije. Isto kao i nakon poraza od Sautemptona prije mjesec dana.

          Osim bliskih članova porodice i članova stručnog štaba, vjerujem da nema osobe koja još uvijek misli da je on pravi čovjek za Siti. Da harizmom, šarmom, znanjem pogura klub u koji je uloženo preko milijarde funti do makar četvrtfinala Lige Šampiona. ''Znate on je ljut, bio je čist penal za nas, nijesu ga svirali, a i fudbaleri nijesu odradili svoj posao. A i nijesmo doveli igrača koji bi zamjenio Kompanija u odbrani. On je uzeo slobodan dan, zato nije ovdje'', govorio je Dejvid Plat umjesto šefa.  

          Manćini je tokom godine više puta vadio alibije iz rukava. Umjesto keca ili aduta, Roberto je rotirao do iznemoglosti, igrače koji su bili u formi bacao na klupu ili tribine, a sa svakom povredom, bilo kog igrača pretvarao bi se u crnogorskog klupskog fudbalskog funkcionera, koji ima mnogo mašte i pravih ideja, ali ne i para da realizuje postavljeno. Što je, u njegovom slučaju, promašaj prve vrste. Odlazak braće Ture na Afrički Kup Nacija bio je poseban, jer je zbog njihovog izostanka bio spreman i suzu da pusti pred novinarima ili da se uz gusle dohvati neke od tragičnih scena naše epske poezije.

          Robertovo vrijeme je prošlo. Barem u Sitiju. Očigledno bez autoriteta da razdrma skup zvijezda kojima se okružio, Manćini je lagao sebe da ekipa može više nego što je realno sa njim na čelu. Vrijednost svih igrača koje je Manćini doveo u Siti nevjerovatno se strmoglavila, pa će ih 1. juna biti teže prodati, taman kao i proizvod kojem je prošao rok trajanja. Osim ako šeik Mansur ne okrene ploču, pa tog datuma, ne uplati Robertu plaćeni godišnji odmor. 

          U djetinjstvu nijesam imao priliku da se igram sa drugarima iz kvarta ''partizana i Njemaca''. Nijesmo nikako mogli da se dogovorimo ko će biti ''Švabo'', a nijesmo imali problema da npr. budemo Indijanci. Vjerujem da su za to krivi ''otpisani'' Prle i Tihi koji su uvijek bili na strani pobjednika. Nekada su i reditelji grandioznih projekata poput ''Sutjeske'' i ''Neretve'' imali problema pri snimanju filmova, jer je mali broj statista pristajao na ulogu okupatora. O tome svjedoči i pjesma ''Zabranjenog Pušenja'' i stihovi ''glavni glumci bi htjeli da su na pravoj strani, ja da budem Švabo, a oni partizani''. Problem je po pravilu rješavan instrukcijama sa vrha.

          Vrijeme ide, okolnosti se mijenjaju, gastarbajteri su donijeli novi talas informacija o Njemcima, pogotovo treneri sa ovih prostora Čajkovski i Zebec, tako da vjerujem da ovdašnji fudbalski talenti ne bi imali ništa protiv da se nađu u dresu Bajerna iz Minhena. Tim iz Bavarske četvorostruki je prvak Evrope, prošlogodišnji je finalista Lige Šampiona i na korak da zasijeni većinu fudbalskih velikana. Izgradnjom Alianz Arene koja sa 70 hiljada sjedišta omogućava komfor gledaocima i fenomenalan prihod Bajernu, napravljen je korak više u odnosu na rivale. Bajern je poslednjih devet od deset sezona završavao sa profitom, a kako i ne bi kada samo parking mjesto, jedno od skoro 10 hiljada u danima kad se ne igra meč vrijedi 5 eura po satu. Od važnosti utakmice varira i cijena parking pozicije u danima kada Bajern nastupa na Areni, pa je 15 eura za automobil na parkingu minimalni trošak za navijače. Uprkos svemu, tribine su uvijek pune.

          82% dionica je u vlasništvu kluba, koji je dozvolio da im se pomogne sa po 9% od strane giganata kao što su Audi i Adidas. Svoj dio Adidas je 2002. platio 77 miliona eura. Zašto su ove brojke bitne? Bajern nije najbogatiji klub na svijetu, ali u ovom trenutku je najstabilniji, što manifestuju na svakom koraku. Bajern ne uzima igrače na pozajmicu, većina fudbalera iz Njemačke ima samo jedan cilj u životu, a to je kontakt sa dresom ove ekipe, pa su tako bez mnogo napora dovođeni i Mateus, Efenberg, Šol i Balak. Nema internacionalca koji ne želi da igra u Bajernu, ako se u bilo kom trenutku nađe u Njemačkoj, pa su tako i Elber i Pizaro, ali i Salihamidžić rado napuštali klubove da bi došli u Minhen.

          Bajern se dokazao i kao klub sa srcem i dušom, dovođenjem Aleksandera Ciklera, kojeg su preplatili da bi spasili od bankrota Dinamo iz Dresdena. Ili pozajmicom od 2 miliona eura Borusiji iz Dortmunda kojom je ovaj klub izbjegao alarmantno stanje stečaja. Zato neka vas ne čudi dolazak Pepa Gvardiole. Bajern na taj način želi da izađe iz globalne sijenke Reala i Barse i engleskih premijerligaša, da bez obzira na 22 titule šampiona Bundeslige konačno napravi niz koji može da se metaforično nazove dominacijom. Kajzerslautern, Štutgart, Verder, Dortmund, Volfsburg, nalazili su način da se obračunaju sa Bavarcima u šampionatu dok su se oni fokusirali na evropske trofeje. Gvardiola ima zadatak da sve to objedini.

          Neko će reći, to su slatke muke, Bajern je već sada 15 bodova ispred rivala u Bundesligi i u četvrtfinalu Lige Šampiona. Kad se malo zagrebe lako je shvatiti zašto su u Minhenu ipak nezadovoljn. I u takvoj sezoni, desili su im se neugodni porazi od Bate Borisova ili Arsenala u revanšu kada su strepili do poslednjeg trenutka iako su imali očigledno bezbrižnih 3:1 iz Londona. Sa elitnim njemačkim reprezentativcima, zvijezdama svjetskog fudbala kakvi su Roben i Riberi i budžetom za transfere od oko 200 miliona eura, koji Bajern sebi može da priušti, zaboravite na Siti, Pari Sen Žermen i bogate arapske šeike. Dolazi era Bajerna.  

U jednom momentu sezone, kada je sve išlo kako treba, fudbaleri Barselone okupili su se da bi se što bolje pripremili za naredni meč. Kada su zauzeli svoja mjesta u sali za sastanke, umjesto da gledaju video materijal sa igrama narednog rivala, gledali su u trenera, lidera, vođu, čovjeka koji je bio daleko od njih.

    Tuga u očima, poneka suza, usporene gestikulacije, sitna pomjeranja usana, previše želja za brz oporavak uz par usiljenih šala koje dolaze u trenucima neprijatne tišine kada nema ništa više da se kaže sada predstavljaju ne momenat, nego stanje duha u svlačionici. I dok se fudbal igra i prije svega gleda da bi se pobjeglo od svakodnevne rutine i nervoze, u koje upadamo zbog životne kolotečine, u Barseloni se ovih dana razmišlja filosofski i vanvremenski, život Tita Vilanove je ispred svih trofeja, govori se sa vrha.

       Nakon tri poraza koji su uzdrmali Kataloniju i fudbalski svijet, svi traže odgovore na jednostavno pitanje, zašto Barsa ne gazi rivale kao na početku sezone i šta se to desilo sa ekipom koja je bila makar tri stepenika u odnosu na sve ostale. Vjerovatno da ni u Barseloni nemaju rješenje, jer bi ga valjda do sada izvukli u rukava, ali da pokušamo.

      Barsa je ostala bez trenera u momentu kada je sve išlo kako treba, iz ušuškanosti fudbalske besmrtnosti uvukli su se u bolničku postelju, strijepeći od svake nove informacije vezane za Vilanovu. Kada je odlazio Gvardiola, vodeće strukture u Kataloniji jako smireno su prihvatile tu za ostatak svijeta, izuzetno dramatičnu odluku, valjda svjesni da imaju pravu zamjenu.

    Vilanova je dokazao klasu, nije pokušao da renovira ekipu, nije previše eksperimentisao, unaprijedio je napadački potencijal, jer je dozvolio bočnim igračima da naprave dribling više i možda najvažnije, nije skrenuo pažnju na sebe bombastičnim izjavama. Po sistemu, tiha voda brijeg roni, lagano je isplovio ispod Gvardiolinog plašta, tako da smo sredinom novembra zaboravili na njegovog prethodnika.

   Objavljivanjem vijesti da je Titu život ugrožen zbog bolesti, Žordi Roura je dobio priliku da odlučuje, ali je nije preuzeo, svjestan da to nije njegov posao. Tehnologija omogućava Vilanovi da gleda sve treninge, utakmice, da razmišlja o fudbalu iako je kilometrima daleko od centra zbivanja, ali džaba 2D prikaz, kada pored vas nije čovjek od krvi i mesa, sa autoritetom, harizmom, vizijom, čovjek koji vas čini boljim.

     Ne može svako da bude trener, ne može svako da sjedi na klupi, da bude pored terena, da donosi odluke, evo dokazano je još jednom. Ne može se biti lider iz VIP lože, niti sa zapadne tribine, ne može se samo pričati, ne može se bježati od preuzimanja odgvornosti. Iako su fudbaleri Barselone dovoljno zreli da se samotreniraju, očigledno je da presing nije na nivou, da predaja lopte nije perfektna, da je realizacija jako teška, pogotovo kada ne dovedete sebe u sitauciju da stvorite šansu. Nije lako živjeti na Mesijevim leđima dok klecaju koljena Ćaviju i Inijesti.

Nije Barsa pala, niti pročitana, nije ni na koljenima. Barsa ima postavljen sistem, sponu, predsjednik, sportski direktor, omladinska škola, trener. Kada jedna karika u tom lancu nedostaje, sasvim je logično da mašina počne da škripi. Dajte im malo vremena. 

          Pred početak drugog dijela fudbalske sezone održana je radionica FSCG i sudijske organizacije za sportske novinare. Predmet okupljanja je bilo upoznavanje sa pravilima fudbalske igre i sudijskim tumačenjima određenih situacija na terenu i van njega. Dvadesetak predstavnika crnogorskih medija u razgovoru sa portparolom FSCG Ivanom Radovićem i sekretarom sudijske komisije Amilom Gerinom mogli su da dobiju sve nove informacije vezane za suđenje u toku dvosatnog izlaganja, da riješe nedoumice, postave konkretna pitanja i dobiju isto takve odgovore, uz pomoć snimaka i video materijala koji su dodatno pojašnjavali određene momente u fudbalskoj igri.

          Bilo je lijepo vrijeme tog dana, novinari željni sunca, pa je druženje trajalo i kraće nego je predviđeno. Kako je prolazilo vrijeme, sve je bilo manje strpljenja, a većina prisutnih sa osmjehom je dočekala ponuđeni test od strane domaćina u kojem je kroz sedam postavljenih zadataka trebalo odrediti kaznenu i disciplinsku mjeru. Uz potpis i za zaokruživanje spremnu hemijsku pratili smo video materijal, gledali usporene snimke i impresije pretvarali u važeći dokument koji je potvrđivao naše ne(znanje) o sudijskom poslu. Koliko smo bili dobri u tome govori podatak da je najviše tačnih odgovora, šest, imao snimatelj TV777 koji nije čak ni prisustvovao većem dijelu radionice i za nagradu je dobio sudijski dres.

          Džaba informacije, džaba dobra volja, džaba poznavanje fudbala, džaba gledanje X na N utakmica na televiziji ili uživo, očigledno da sportskim novinarima ipak fali taj suptilni sudijski osjećaj. Zamislite onda kako tumače igru oni koji su imali možda tri sata fizičkog vaspitanja u školama, koji nijesu potrčali za loptom, oni kojima sport služi za bacanje tiketa u korpu i stvaranje teorija zavjere. Zamislite kako su oni bili razočarani što je sudija Čakir pokazao crveni karton na osnovu tumačenja pravila fudbalske igre. Opasna igra, udarac otvorenom kopačkom, kramponima u grudi, bez obzira na važnost meča zaslužuje crveni karton. Bila to beton liga, srednja regija, naša druga ili prva ili Liga Šampiona, kriterijum mora biti isti. Zato su neki od njih na Old Trafordu, a za nekima se juri po livadama od strane onih koji su dokoni i od fudbala operisani.

          Jasno je da se većina neće složiti sa ovim mišljenjem, ali kao što reče Roj Kin, ako igrač dozvoli sebi, ako se dovede u situaciju da može da dobije crveni karton, njegov tim je već u problemu. Ako ne razmišlja da na terenu još ima živih ljudi koji mogu stradati zbog njegove namjere da prihvati loptu, mora biti kažnjen. E, to se desilo na ''teatru snova''.

          Poziv fudbalskog sudije je jedna od najtežih profesija modernog vremena. Juriti za atletama boltovskog profila u stilu video igrica i uz pomoćnike regulisati razne pokušaje prevare, kao što su simulacije i pokušaji ubistva rivala laktom u skoku nije jednostavno. Vi, koji iz fotelje, sa kokicama i ''jupijem'' na stolu pratite fudbal i morališete, kada uz pomoć desetak kamera i usporenih snimaka procijenite pravilno situaciju, samo na trenutak razmislite o Čakiru i sličnima. Ili pogledajte dokumentarni film Les arbitres (Sudije) koji najintenzivnije govori o ličnim dramama i dilemama, težini posla o kojem svi imamo mišljenje, a koje nije daleko od fraze, čovjek u crnom. Bez obzira što je svakom njegova muka najveća, da bi otvorili vidike, obojili život, pogledajte ga i sa druge strane.

          Vjerovatno danas svi ljubitelji fudbala znaju da je Jirgen Klop jedan od najzaslužnijih ljudi za reaktiviranje Borusije iz Dortmunda na evropskoj fudbalskoj mapi. Klopo, kako mu tepaju njemački mediji, jedan je od najekspresivnijih menadžera ovog vremena, sa gestikulacijama vrijednim uloge u holivudskom filmu pored recimo Džima Kerija.

          Klop je takođe jedan od najiskrenijih ljudi u fudbalu, spontan i nikada na silu arogantan kao pojedini, a nećemo ih imenovati, samo ćemo pogledati ka Madridu. Brutalan je prema sebi i igračima koje vodi i u trenucima poraza, na sličan način spreman da pohvali pojedince koji donose trijumfe, bez obzira što je njegov stav da samo timskim radom i stanjem kolektivne svijesti neko može da promjeni ishod na zelenom terenu. Kada su pitali Marija Gecea, kako utiče Klop kao pedagog na njega, on je otišao korak dalje i odgovorio, on je naš ‘’psihijatar’’.

          Bolove duše Jirgen Klop je počeo da liječi još kao prosječan fudbaler Majnca. Iako je prošao kroz mlađe kategorije kao napadač, zatim dugo igrao u seniorima na istoj poziciji, nije mu se svidjelo na koji način pomaže timu, pa je insistirao da pređe na defanzivne pozicije, gdje je mogao više da utiče na igru i rezultat ekipe. Koliko je lojalan sredini u kojoj se osjeća dobro, govori podatak da je igračku karijeru proveo samo u Majncu. Koliko su bili zadovoljni načinom na koji Klop gleda na fudbal u tom klubu govori činjenica da je odmah prešao na trenersku poziciju po završetku karijere. Majncu je donio prvi ulazak u Bundesligu, prvo takmičenje u Kupu Uefa, a nakon zasićenja i ispadanja iz prve lige, povukao se za dobrobit kluba.

          Šansu tada nije propustila Borusija iz Dortmunda, ‘’milioneri’’ su ga dočekali kao mesiju, a on je tražio dvije godine da uvede novi sistem i posloži kockice. Odmah je osvojio DFB Superkup, a onda, baš u roku koji je sam postavio na Vestfalen/Signal Iduna Park stigle su dvije titule za najbolju ekipu Njemačke i kup.

          U trenerskoj filosofiji Klopa ima mjesta samo za bekove koji su spremni da konstantno atakuju na gol rivala, za centralne bekove sa dobrim pasom i uz odličnu igru glavom da bi pomogli kod prekida, defanzivnog vezistu koji uvijek zna kako da popuni rupu nastalu odlaskom spoljnih igrača naprijed, ofanzivnog plejmejkera spremnog da asistira i postiže golove, krila koja mogu da napadaju sa obje strane terena i špica koji je toliko mobilan da uvijek može od njega da se krene u jak i surov presing prema protivniku.

          Revolucija Dortmunda nakon bliskog susreta sa bankrotom 2002. poklopila se sa Klopovom vizijom. On ne štedi nikog, najmanje sebe. Nakon poraza protiv Bajerna u polufinalu kupa, upotrijebio je samo jednu rečenicu o rivalu:’’Oni su kao Kinezi u industriji, gledaju šta drugi rade, ukradu patent, iskopiraju sve, ulože više novca i preteknu vas. ’’ Par dana kasnije, izvinio se, ali samo kolegi sa klupe, Jupu Hajnkesu, jer nije svojim riječima želio da uznemiri njega, nego one koji u Dortmundu vide fudbalskog neprijatelja broj 1 u Njemačkoj.

          Dan D za legendarnog menadžera Arsenala, nosioca ordena britanske imperije, tvorca ''nepobijedivih'' se bliži. Nakon svega što je donio engleskom fudbalu, stanje na tabeli kluba iz Londona 19.maja 2013. biće odrednica da li će Arsen Venger nakon 17 godina napustiti tobdžije.

          I ako Arsenal izgubi velikom razlikom u dvomeču sa Bajernom, što je sada lako predvidjeti, iako je daleko od trofeja i nakon osam godina, iako je od Arsenala napravio giganta u evropskim razmjerama, iako je osvojio čak 11 velikih titula u pomenutom periodu, napravio revoluciju kako na terenu, tako i van njega, rad Arsena Vengera biće pod lupom u momentu kada dobijemo konačnu poziciju Arsenala po završetku Premijer Lige. Ako ta brojka bude veća od četvorke, biće to signal i za Vengera da je vrijeme za rastanak.

          Da se razumijemo, mora se poštovati sve što je Venger uradio za engleski fudbal, sa novim režimom treninga uz uvođenje dijeta, britanske grdosije pretvarao je u manekene, ali prije svega, njegov fudbalski koncept obarao je sa nogu medije i rivale. Legendarni kapiten Arsenala Toni Adams smatrao je da Francuz sa čudnim naočarima nikako ne može predstavljati fudbalski i životni autoritet, ali je ''profesor'' i iz te bitke izašao kao pobjednik. Vjerovao je u mlade, u atraktivnu igru, uzbuđivao je, zabavljao mase, ali i pobjeđivao. Imao je vremena i da drži predavanja i da učestvuje u humanitarnim akcijama. Mnogi će vam reći da ih je Venger natjerao da uvrste Arsenal u svoju rubriku, drugi omiljeni tim na svijetu. Kupovao je za sitne novce, prodavao papreno, bio toliko uspješan da je i stadion Emirates priušten od nova zarađenog zahvaljujući dobroj transfer politici. To nije sve što bi trebalo da znate o Vengeru, ali je dovoljno.

          Mnogi i sada navijaju za Arsenal, jer većina želi da oni igraju dobar fudbal, jer imaju menadžera revolucionara i nadaju se da on ipak ima nekog zeca u rukavu. Oni jesu postavljali standarde, ali sada su daleko, iz žablje perspektive gledaju u svoju crtu. Danas, to je tim bez lidera, na terenu i u svlačionici, tim koji nema glavu i rep i tim koji gubi koncepciju nakon prve greške, primljenog gola, majstorije rivala. Ovih dana, Arsenal gubi od drugoligaša, trećeligaša u kupovima, muči se na svim premijerligaškim terenima. Priliv novca u odlivu kvaliteta nije dobro izbalansiran, pa su Venger i Arsenal samo ljušture klase i kvaliteta sa kraja prošlog i početka ovog vijeka.

          Prije ili poslije, pojaviće se neko dovoljno jak u upravi kluba da postavi pitanje zašto je Arsen još uvijek u zgradi. Pošto trofeja nema, mamac zvani Liga Šampiona je poslednje utočište. Stari argument da ne postoji niko ko bi mogao da zamjeni unikat ili genijalnost prestaće da važi. Venger više nije tako nedodirljiv, a biće i ranjiv ako Arsenal sklizne sa vrhova Lige Šampiona na visoravni Lige Evrope.

          Uživao sam u fudbalu gledajući Arsenal gospodina Vengera. Skoro svakog vikenda nadam se da ću vidjeti briljantnu partiju ''crvenih''. Sa svakim sledećim vikendom sve više sam uvjeren da je vrijeme za promjene. Zbog Vengera i zbog Arsenala. Vajt Hart Lejn je sledeća stanica, a Andre Viljaš Boaš nervozni kondukter koji jedva čeka na novi kiks.