Vlado Wall-E Perović

Priča prva

Navodno:

Već skoro godinu dana pišem ove tekstove za informator Lutrije Crne Gore. Iako sam dobio nekoliko mailova podrške, tapšanja po ramenu, poliranja ega prve vrste, sasvim slučajno sam saznao da u jednoj nikšićkoj kafani postoji grupa ljudi koja utorkom i petkom, uz kvote, razmišlja o ovim tekstovima, čak ih i čita naglas kao pamflet, motivacioni govor. Iako sam svjestan da ovo zvuči, kao ja tebi serdaru, ti meni vojvodo, želio bih da zahvalim toj gospodi, jer su mi uljepšali dan i motivisali me da vam izvučem još neku misao iz glave za naredni period. Umjesto ture pića, od mene za sada, dvije teme za razmišljanje.

Priča druga

Navodno:

Da bi što bolje iskoristili pauzu u šampionatu zbog obaveza reprezentacije predstavnici dva crnogorska prvoligaša zakazali su prijateljsku utakmicu. U određeno vrijeme, na određenom mjestu, sa savršenim uslovima za odigravanje bilo kakve fudbalske priče, pojavio se samo domaći tim, trener gostiju i pun automobil, komada jedan, sa četiri prvoligaška fudbalera. Nakon nekoliko telefonskih poziva i skoro istovjetnih odgovora, šefe, nemamo za gorivo, uz znakove čuđenja i zbunjenosti koji napisani izgledaju ovako, !?!, uz značajno zakašnjenje pojavila su se još dva automobila puna prvoligaških fudbalera, pa je meč mogao da počne. Ipak, ni tu nije bio kraj balade, pa se gostima omaklo da u svom sastavu nemaju golmana, pa je domaćin bio široke ruke i pozajmio rezervnog čuvara mreže. Krajnji rezultat, naravno da je nebitan.

Navodno:

Pitam ja predstavnika jednog crnogorskog prvoligaša kako su igrali na prethodnoj prvenstvenoj utakmici, jer nijesam mogao da prisustvujem meču, a on počne da mi se žali:

''Nije bilo dobro, nijesmo dobro trčali, nijesmo se dobro kretali, ova đeca neće da se bore, izgubili smo sve duele, imali smo samo jedan dobar period, napravili smo neki pritisak, ali nijesmo bili konkretni. Imam osjećaj da nam se svaki put to dešava kad primimo platu. Izgleda da jedva čekamo da je pojedemo i popijemo, pa onda ne možemo ni putem da idemo. Znam da ti je smiješno, ali sam počeo da sumnjam da je to razlog.''

Nešto se vratim nazad, razmislim, postoji mogućnost da je upravo to pravi razlog. Kad god su naši sportisti bili gladni i žedni, istjerivani iz stanova zbog neplaćanja kirije, kada im se oprema cijepala od starosti, pravili su vrhunske rezultate. Onda me tuga uhvati kad se sjetim Primorca, prvaka Evrope, bez pare i dinara. Tuga. Jer nijesmo navikli da se igramo punog stomaka i srca.  

Više od 18 mjeseci čekali smo da se Derek Rouz vrati na NBA parkete. Kada je napravio dribling u desnu stranu protiv Indijane, rivali su ostali bez odgovora, ali prednji ukršteni ligamenti lijevog koljena nijesu izdržali. Kao čaplja, na jednoj nozi, uz pomoć saigrača, uz bolnu grimasu, napustio je dvoranu, otišao pod nož, a kako to obično bude u životu superzvijezde svaki dan njegovog oporavka donosio je neku novu informaciju.

Kada smo već kod čaplje, da podsjetim, ova ptica, iako stoji na jednoj nozi, ne pada, što je neobjašnjivo, kao i mnoge stvari u životu. Tako je isto neobjašnjiv i put rehabilitacije, nakon povrede. Dok jednima tijelo zacijeljuje kao u stripovima o superjunacima, drugi imaju psihološku barijeru, treći se pretreniraju od dosade, četvrti izgore od želje uslijed niza vježbi koje su prečica na putu do potpunog oporavka.

Tako je Di Rouz skoro tri mjeseca u prošloj sezoni, odrađivao zagrijavanje sa saigračima iz Čikaga, izgledao kao u najboljim danima u istezanju, prilikom izvođenja šuteva iz svih pozicija, učestvovao u postavljanju akcija ili igrao kris kros preko čitavog terena, ali se isto tako uredno prijavljivao pored klupe za rezervne igrače, savršeno stilizovan u skladu sa ogromnim budžetom koji posjeduje.

Ni u plej ofu se nije pojavio na terenu, ali je čvrsto obećao da će igrati u predsezoni i na startu NBA lige, što je i ispunio. U međuvremenu, snimio je još jednu reklamu, za Adidas, koji mu je ugovorom garantovao makar 200 miliona dolara za saradnju, još u trenutku kada je bio spasilac Bikova, najmlađi MVP u istoriji lige. Čovjek koji je jurio Džordanov duh, prstenje, rekorde, autoritet. "Da vam nešto kažem. Ako oduzmete novac. Ako oduzmete slavu i pažnju. Ako oduzmete način života i sve stvari koje idu uz njega. Ako oduzmete sav sjaj, šta će vam ostati? Sve. Košarka je sve."

Efektna marketinška kampanja zasnivala se na činjenici da je Rouz opet na terenu, spreman da se odrekne svega da bi bio na njemu. Radost igre je najviša instanca u životu sportiste. Ustav. Kao što bi Cukić da pjeva, svaki sportista bi da se igra. Taj fenomenalan osjećaj u svakom trenutku može da prekine tupi bol. Postoji milion kockica koje moraju da se poslože kako treba da bi uspjeli. Samo ona jedna vezana za tupi bol, za osjećaj slabosti dovoljna je da zaboravite i na slavu i popularnost, veliki broj nula na žiro računima, da postanete element za priču, šta bi bilo kad bi bilo.

U ekipi velikana koji će opstajati kao urbane teme, sa varijacijom, mogli su mnogo, ali povrede... upisaće se i Derek Rouz. Meniskus desnog koljena je pokidan, sezona je završena, ponuđene opcije su nedovoljno dobre da bi se na njih oslonili čak i najveći optimisti. Za razliku od čaplje, koja opstaje na jednoj nozi, Rouz će morati da nastavi sa dvije klimave. Tako će se brzinom kojom je lomio zglobove rivala prilikom krosovera, preseliti u legendu.

Kada se rodite kao Zlatan, u iseljeničkoj porodici gdje vaš muški roditelj više spava sa glavom na stolu nego na jastuku, rastrzan od pijanstva i teškog fizičkog rada, uz petoro braće i sestara, teško da možete da očekujete mnogo od života. Pogotovo ako prihvatite zlu sudbinu i čekate u redu, svakodnevno, za parče hleba, tanjir pasulja. Vođen instinktima, sa lopovskim manirima, uz moto da je najteže preživjeti dosadan dan, sa parom patika u jednoj i loptom u drugoj ruci, Ibrahimović je prešao dug put od heroja ulice do heroja nacije.

Nije lako biti Zlatan. Pokušajte. Obraćajte se sa visine okolini, preuzmite oreol vječitog pobjednika, govorite o sebi u trećem licu, u superlativima. Zamislite da se nalazite u francuskom i švedskom rečniku kao glagol, kao specifično stanje uma, koje samo može da se objasni vama samima. Izuzetno izazovan zadatak za svakog, onog, koji može da povuče ručnu i iz celofona odmota komad griže savjesti.

Iako njegov životopis ima sve potrebne elemente za modernu bajku, sa hepiendom, najava za takav holivudski blokbaster, bila bi prepuna Alijevskih fraza. Najljepši, najveći, najbolji, jedan jedini. Naravno, uz preduslov, da sam Zlatan uzme olovku i papir u ruke. Arogantan, brutalan, nemilosrdan, predator, ostaće epiteti za ostatak univerzuma kada se bude govorilo o njemu.

U svakom slučaju, niko neće biti ravnodušan, na njegove tirade o sebi, na osvojene trofeje, magične trenutke kada se poigrava sa loptom i rivalima. I sa malim Hajrudinom, dječakom koji se bezuspješno bori sa leukemijom, kojem je Zlatan jedini trag nade ostavljen za kraj borbe. Čovjek sa tako lošom etiketom, kojeg kune Balkan nije mogao daleko u borbi za odlazak na svjetsko prvenstvo.

Kao što nikada, vjerovatno, nećemo saznati zašto Zlatan nije upoznao Hajrudina, ili obratno, tako vjerovatno nikada nećemo saznati zašto je Ibrahimovićev svijet prepun kontrasta, nelogičnosti, briljantnih fudbalskih sekvenci ili lošeg humora. Možda jer je tata Šefik bio previše pijan da bi mu posvetio vrijeme ili jer je majka Jurka više voljela da udari po tom istom Šefiku nego po Zlatanu. Jedno je sigurno, bezuslovna ljubav ili mržnja prema Zlatanu ne postoji. Kao u talasima, kao na toboganu, ove emocije, mijenjaju se kao devize devedesetih. 

U jednom trenutku fudbalske utakmice mladih reprezentacija Njemačke i Crne Gore u Visbadenu, komentator Eurosporta, izgovorio je rečenicu koja je u meni probudila prkos, inat, unijela živost, možda pokrenula agresiju za koju nijesam bio svjestan da postoji. ''Fudbaler Dortmunda, Bitenkur, šutirao je ka golu Danijela Petkovića, golmana Bokelja'', uz vjerujem, laganu notu cinizma i ironije.

Valjda tražeći pravo poređenje, pokušao je da u jednoj rečenici spoji velike i male, koji su dobili priliku da se odmjere na fudbalskom terenu. Ta velika Njemačka je u visbadenskoj noći bila ogromna i nesavladiva prepreka, uramljena goropadnom fudbalskom tradicijom, začinjena sa igračima koji su prije par mjeseci bili na korak od igranja u finalu Lige Šampiona. Takvoj Njemačkoj, uljuljkanoj u taktičkoj, tehničkoj premoći i tada smo pokazali zube, mliječne, samo za ovu priliku, koji su odgrizli svoj dio fudbalske predstave, makar dva puta po 15 minuta.

Prohujalo je sa vihorom par puta pored gola Ter Štegena, tada, bili smo previše opterećeni stilom, dobijali smo visoke ocjene iz tehnike, tražili smo epitete  za sjajne duple pasove, izrazitu sposobnost snalaženja na malom prostoru, na maramici, kocki leda, centu. Iako je ta fudbalska noć završena sa dva gola u našoj mreži, uz dva primljena gola koja kao da su prepisana iz viceva o lijenim Crnogorcima, gdje kod prvog niko nije mogao da skoči, a kod drugog gdje niko nije mogao da se vrati, obrisi sadržaja u fudbalskoj formi bili su jasniji nego ikada.

Koliko je taj Visbaden bio dobra polazna tačka, toliko bi Podgorica, kao stanica uz odlično prolazno vrijeme, mogla biti smjernica za dalje, bolje, više. Iako smo krenuli sa centra kao da nam se ne ide prema njihovom golu, pokazali smo inat, prkos, živost, agresiju, uz mjeru i način prilagođen potrebama, zbunili i bili pravi na pravom mjestu u pravo vrijeme. Iako je opet zviždalo oko ušiju možda najboljeg mladog golmana svijeta, iako se uvuklo zrno nemira da će nas stići kazna koja po fudbalskoj karmi sleduje za promašaje, ovog puta smo zagrizli očnjacima. Zatresli smo mrežu, branili se uz grčeve i bolove, manjak energije, donio je i višak nervoze i nespretnosti, pa smo ga primili kada je bilo nama najljepše, kada smo uplovili u maštanje o velikom trijumfu.

Hoću da vjerujem da smo naučili lekciju, koja je kao i svaka sportska, bolna i dramatična. Ipak, više je nego vrijedna, kao spoznaja da možemo mnogo, da možemo da se nosimo sa svima, da se trud isplati. Svaki od momaka koji nose dres mlade reprezentacije, omladinske, kadetske, seniorske, prošli su previše prepreka da bi došli do centra dešavanja, da bi došli do dresa sa grbom i borbe pod UEFA i FIFA obilježjima. Znoj, odricanje, ulaganje, treninzi, zima, snijeg, kiša, blato, sunce, žega, treneri ovog ili onog kova, funkcioneri klubova... koliko je samo talenata, majstora sa loptom, odustalo na tom putu, trnovitom, ali slatkom, putu slave i bogatstva, popularnosti i tapšanja po leđima.

Ovu generaciju ćemo vjerovatno prepoznavati kao najuspješniju mladu, vjerovatno kao jednu od onih od kojih smo najviše očekivali, kao jednu od onih koja nam je dala shodno očekivanjima. Ova generacija sada ima nešto više, ogroman komad srca u grudima, razumnu glavu, ima dovoljno pređenog puta, koji valja dovršiti. Treba ukrotiti Irce, umornih noga, u grču, uz bol i nemir koji donosi neizvjesnost konačnog ishoda. Treba nam još malo... treba nam pobjeda...

Postoje utakmice koje svi pamte. Neko ih je gledao, neko učestvovao u njima, nekome je pričano, nekom prepričavano. Stari od moje keve imao je brata od tetke koji je bio šef željezničke u Bombaju, e taj je bio tamo, poslom, slučajno. On mi pričao, mladosti mi. Oko takvih mečeva uvijek se zamuti fokus, pojavi se oblak teorija zavjere. Razvija se mašta, a telenovele pate što u sportu ipak nema toliko zapleta, baba moje svekrve je zaova njenog ujaka. Ili tako nešto.

U NBA finalu 1997. Čikago predvođen Majklom Džordanom vodio je 2:0 protiv Jute. Džezeri su u Solt Lejku pobijedili u naredna dva meča i izjednačili skor. Džordan je u pripremi za sledeći duel, vrijeme provodio u krevetu, sklupčan kao fetus, gubio grame u borbi sa visokom temperaturom i čestim boravcima na wc šolji. Dok su američki mediji ulazili u gustu maglu već pomenutih zavjera, takmičeći se u nagađanjima, šta je to Leteći Majkl poj'o, Preston Truman, spremao se da Džordanu servira njegov omiljeni pire od jabuka.

Ranije tokom sezone, Bikovi su gostovali u Juti. Džordan je ''zaprijetio'' dodavačima lopti da neće dobiti autograme ako u kratkom vremenskom intervalu ne dobije svoj omiljeni dezert, pire od jabuka. Preston Truman, slušao je bez treptanja, probio se kroz gužvu na 45 minuta prije utakmice i izvršio zadatak. Majkl je ispunio obećanje, autogrami su podijeljeni.

Nekoliko mjeseci kasnije, Džordana su iznijeli iz kreveta, unijeli u dvoranu, gdje je odbio poslušnost, opsovao doktore koji su ga savjetovali da ne igra meč broj pet. Trumana nije zaboravio, pozdravio ga je tokom zagrijavanja. Dječak je iskoristio trenutak i zatražio da dobije patike od njega nakon susreta. Dobio je potvrdan odgovor. Truman je to bilo dovoljno da se podsjeti njihovog predhodnog razgovora. Na poluvremenu je Majklu servirao sada već čuveni pire od jabuka.

Džordan je te večeri ubilježio 38 poena, 7 skokova, 5 asistencija i blokadu, a nekoliko noći kasnije u Čikagu, asistirao Stivu Keru na pet sekundi prije kraja za konačnu pobjedu i novu titulu šampiona. Dok je Junajted Centrom odzvanjalo ''I believe I can fly'' u čast MVP-a finala, Preston Truman sjedio je kod kuće sa svojim, a Majklovim parom patika.

Više od 16 godina kasnije, Preston je riješio da unovči emocije. I patike. Na internet aukciji, komad sportske opreme koji je čamio u depozitnom sefu u banci u Solt Lejku, dobiće priliku da se tranformiše u uvećano stanje na žiro računu gospodina Trumana. Uz temu sa varijacijama, Prestonova poruka je jasna, ljubav za ljubav, patike za pare.

Znate li ko je Riči Inkognito? Pa dobro, da vas upoznam sa prvim fudbalerom u NFL istoriji, koji je suspendovan zbog maltretiranja i nasilja nad saigračem. Džonatan Martin je zbog Ričija napustio trening kamp Majami Dolfinsa, a zatim se prijavio na kliniku da bi se liječio od emotivnog stresa. Da li je nasilništvo u kolektivnim sportovima samo incident ili pravilo o kojem se ne govori?

Riči Inkognito je uvijek bio veći i jači od vršnjaka, odgajan pod čvrstom rukom bejzbol trenera, vijetnamskog veterana. Riči ''stariji'' prenio je na Ričija ''mlađeg'' širok vokabular uvreda koje je sam trpio, pa prenosio na okruženje. Debeli i/ili idiot su bile česte riječi na meniju u domu Inkognitovih. I suze. Zbog lošeg zamaha ili slabog trčanja. Od njega se uvijek očekivalo više, jače, brže. Prelaskom u sport koji mu je donio veću mogućnost da izrazi fizičku snagu, stvari su se promjenile. Barem u roditeljskom domu.

Američki fudbal je igra za velike, snažne, odvažne, pametne, lukave. U pobjedničkom timu lako se pronalaze svi nauci poznati karakteri i mentaliteti. Zato je ovaj sport i poseban. Mnogo kockica mora da se poklopi, a svi za jednog, jedan za sve je lako priljepljiv moto, jer ne postoji igrač na terenu koji ne zavisi od nekoga. Zato je svlačionica sveto mjesto, ritualni objekat iz kojeg ne izlaze priče o suplementima, novcu, dragim kamenjima, lakim ženama, rasističkim uvredama, liderstvu. Kao u zatvoru, vladaju posebna pravila.

U takvim okvirima, Inkognito se snalazio fantastično. Sa vremena na vrijeme, dobijao bi simbolične kazne od univerziteta na kojima je sve osim studirao, jer uspjeh u sportu je bio ispred svega. Pljunuo je rivala u lice tokom utakmice, započeo niz tuča iznerviran stanjem na semaforu, slali su ga i na kliniku da poboljša kontrolu bijesa. Kada je i nakon toga prekršio timski pravilnik, oduzeta mu je stipendija, isključen je sa fakulteta. Iako je na dobio novu šansu, poslije sedam dana, izigrao je povjerenje.

Život ga nije mazio, niti nudio srebrnu kašiku. On se ponašao kao marinac, odgovarao sa da ili ne. Ali samo prema jasno postavljenim autoritetima. Kada bi okrenuo leđa, pretvarao bi se u ''Džokera'' sa iskrivljenim osmjehom, uvijek željnog pažnje. Dobijao je nagrade za fenomenalan odnos sa medijima i ''priznanja'' za najprljavijeg igrača lige. Dobar, loš, zao. Kako je onda došao do vrhova, sa žestoko ispunjenim CV-em koji više liči na policijski dosije? Jednostavno. Bio je briljantan na terenu.

Nakon što je u pet sezona u St. Luisu napravio više od 30 prekršaja na terenu, vezanih za prekomjernu upotrebu sile nad rivalima, dobio je šut kartu, a nakon godine u Bafalu, produžio je za Majami. U veličanstvenoj, legendarnoj, ali posrnuloj franšizi u njemu su pronašli lidera, kako u statističkim kategorijama, tako i u svlačionici. Iako je timske sastanke organizovao u striptiz barovima, tri godine su prošle dok nije napravio ozbiljniji incident. Seksualno je maltretirao volonterku na humanitarnom golf turniru koji je tradicionalno organizovao klub na startu sezone. Uz pomoć golf palice. Iako se to desilo prije godinu dana, tek sada sazanjem, jer su Delfini zaštitili igrača, pa je uslijedilo vansudsko poravnanje.

Na svakog Ričija Inkognita, neotesanog, razbacanog, vulgarnog, provokativnog, zadojenog lošim vokabularom i humorom, ide makar jedan Džonatan Martin. Kažu da se nasilniku treba suprostaviti primjenom fizičke sile. Martinovi roditelji su završili Harvard, on sam Stenford. Prvoligaško kučno vaspitanje nudi kao opciju samo maramicu u lice, eventualno tužbu, kao u ovom slučaju.

Svlačionica jeste mjesto za jake, vokalno istaknute, autoritativne. Za mangupe i klovnove. Za hrabre i odvažne. Za manipulatore, za one koji dobro upravljaju emocijama. Nikako za one koji ne razmišljaju o posledicama, kojima su ljudi zamjenjiva, potrošna roba. Pogotovo ne za one koji uče našu djecu da se koriste svim sredstvima u borbi za pobjedu. Za opšte dobro, suprostavite se nasilnicima, u porodici, na poslu, na terenu i oko njega. Ne bježite od problema, pričajte glasno, skrenite pažnju. Dovoljno, za početak.

Prošlo je 25 godina od jedne od najzanimljivijih utakmica odigranih na ovom prostoru. Devetog novembra 1988. na Marakani se okupio fudbalski, što bi rekao Del Boj iz Mućki, ''creme de la menthe''. Milan je sa San Sira donio mršavih, opterećavajućih 1:1 u Beograd. Zabrinut zbog vizionara na sredini terena Dejana Savićevića i driblera Dragana Stojkovića. Piksi je u Milanu prvo lažnjakom bacio Barezija na pogrešnu stranu, a onda pogodio za konačan rezultat.

Rajkard, Gulit, Van Basten i italjanski šegrti imali su oreol pobjednika nad sobom. Upravo je holandski trio pokorio reprezentativnu Evropu. Osvojen je evropski šampionat na njemačkom tlu, a Van Basten je ubacio het trik Englezima, a kasnije i posramio Dasajeva u finalu, golom koji je postao vanvremenski. Miren je podigao glavu, uputio centaršut, a onda je uslijedio volej koji će teško ko nadmašiti. Tehničko savršenstvo. Šok. Ekstaza. Gulitov gol za konačnu pobjedu malo ko pamti.

Prije Crvene Zvezde taj isti Milan je pregazio Levski iz Sofije sa ukupnih 7:2, pa je rezultat sa San Sira upisan kao veliko iznenadjenje. Zvanični podatak kaže da je na Marakakni bilo preko 95 000 gledalaca, a kada su se momci iz Milana sat i po vremena prije početka meča pojavili u dugim crnim kaputima, perfektno sitilizovani, dočekao ih je ledeni zvižduk i vatreni doček u vidu bakljade. Već tada im je bilo jasno da ih čeka veče za pamćenje.

Taj susret dobiće istorijsku konotaciju onog trenutka kada je magla počela da se nadvija nad stadionom. U poluvremenu situacija je bila pod kontrolom. Ali iz minuta u minut, vidljivost je bila manja. Prvo se sa terena nijesu vidjele tribine, pa gol, pa ni sama lopta. Šteta. Smušeni Italijani nijesu se previše družili sa loptom, a vojnik Savićević pogodio je ljevicom, pod rašlje, za prednost tima iz Beograda. Pietro Paolo Virdis stigao je da zaradi i crveni karton, kada je pola sata prije kraja utakmice sudija Pauli poslao igrače u svalačionicu.

Zakazan je novi meč 24 sata kasnije. Fudbaleri Milana bili su fantastično fizički spremni, a jedna od ključnih figura, Savičević. Bio je u vojsci i samo sa specijalnom dozvolom igrao utakmice na svježinu. Gulit, koji nije bio u protokolu za prvi susret, sada je sjedio na klupi, Saki se dosjetio novih taktičkih rješenja, a bez obzira što je sudija previdio čist gol za goste u trenucima kada je Vasilijević makar pola metra sa loptom prešao gol liniju, Zvezda je došla do 1:1 i penala. Prvo je Van Basten pocijepao mrežu, a zatim se Stojković upisao fenomenalnim udarcem lijevom nogom nakon genijalnog dodavanja Savićevića.

Umorni Savićević i Mrkela, koji je bio pod velikom tremom, jer je u toku meča promašio situaciju jedan na jedan sa rivalskim golmanom, nijesu pogodili mrežu, što je bilo dovoljno da Milan krene dalje. A otišli su do kraja. U polufinalu Kupa Evropskih Kupova sa laganih 6:1 prošli su pored Madrida, dok je u finalu sa 4:0 stradala Steaua. Godinu dana kasnije, u Beču, golom Frenka Rajkarda pobijeđena je Benfika. Za treću titulu u šest godina pobrinuo se upravo Dejan Savićević, magičnim lob udarcem savladao je Zubizaretu, Atina se pretvorila u crveno-crni grad nakon što je pobijeđena Barselona sa 4:0.

Magla je meteorološka pojava, predstavlja kondenzovanu paru koja se javlja pri površini nekog terena. Te noći, u novembru, magla je na različite načine motivisala dva tima da krenu različitim putevima prema trofeju. Dok su se u Milanu uozbiljili, grupisali, fokusirali, shvatili da ne igraju imena na papiru, u Zvezdi su primjetili da mogu i više, dalje, bolje. Milan je zahvaljujući magli došao do tri titule šampiona Evrope, Zvezda je zahvaljujući magli svoju dograbila u Bariju. Kažu da se u magli zvuci intenzivnije čuju. Očigledno da su u Milanu i Beogradu tada sasvim jasno oslušnuli poruku.

Nekako se uvijek vraćam na devedesete. Koliko god bile loše, pogrešne, sa vojnim pozivima, regrutacijama, čaurama na cestama, lažnim sirenama za uzbunu, podrumima, u odnosu na ove, dvadesete, izgledaju nevino i naivno. U svakom pogledu. Iako smo imali samo četiri tv kanala, od kojih su dva bila temelj za učenje italijanskog, znali smo šta se ne propušta.

Nekad su to bili Dinastija, Dalas, Bolji Život, Nadrealisti, Muzički tobogan, Otpisani, Kviskoteka, Fazoni i Fore, Sportska Subota, Nedeljno Sportsko Popodne i tako dalje, mogao bih do sjutra. A voljeli smo i derbi. Beogradski. Zvezde i Partizana. Partizana i Zvezde. Bilo je nečeg mitsko u tom sukobu crvene i crne, crne i crvene, u mješovitim brakovima sa bijelom. Iako nikad nijesam navijao, otvoreno, za bilo koga, imao sam uvijek nešto da vidim.

A kad se nije moglo gledati, uvijek se moglo slušati, kratki, srednji talasi, nebitno, radio je uvijek bio tu. Bez znanja roditelja, pomagali smo se porodičnim automobilima, komšijskim podrumima, jer trebalo je utakmicu pratiti u društvu. Ako nemaš sa kim da slušaš, kao i da nijesi. Makar sa tranzistorom u parku. Neki od mojih najboljih prijatelja, bili su na različitim stranama, a znali smo do jutra da ostanemo da razglabamo o onome što često nijesmo ni vidjeli.

Danas, četvrt vijeka kasnije, čini mi se da se svi slažu u jednom. Bolje da nijesmo gledali. Ako su se nekada navijači svađali koji je tim bolji, danas se nadgornjavaju koji je lošiji. Koja uprava je uspjela da prokocka više miliona, koji ''navijači'' su više inventara polomili, ko je više trenera promjenio, koliko plata neko nije primio. O lopti, igri, šarmu, mašti, prodoru, driblingu, ljepoti, nikad manje. Tu i tamo se desi neki izolovani incident povezan sa fudbalskom inteligencijom, od kojeg se pokušava napraviti senzacija, ali generalni utisak je, već godinama, derbi je postao seminar borilačkih vještina, niskih strasti, mačevanje sa loptom.

Danas, kada igraju ljuti rivali, Beograd postaje opasno mjesto za život, gore sportski objekti kao gume za 1. maj. Fantomka je modni detalj vrijedan derbija, nož, pajser, bokser, jednako bitno znamenje. Danas, kada igraju Zvezda i Partizan, sa bilo kim, u vašem, mom gradu, bježimo od sportskih objekata, šetamo sporednim ulicama.

Danas, ostalo je malo navijača. Utopili su se među huligane. Zamjenili su glas i ruke, za sitne interese, krupne interese, dosijee, urbane legende, jer danas je otvoriti nekome glavu jednako poštovano kao i spasiti život. Isti broj redova u novinama, isti broj sekundi na tv-u. Danas, dok još neko ne strada, pronađe se među čituljama, treba da se oglasi država.

Reći će sad neko, kakve veze ima komšijski derbi sa nama? Pa ima, jer komšije su često na kafi kod nas, taman koliko i mi kod njih. Uvijek smo bili dobri prepisivači, ali po pravilu od lošijih đaka. Možda je vrijeme da okrenemo put Ostrva, upoznamo se sa normama, propisima, zakonima, sprovođenju istih. Da nas ne proguta crna hronika.

U toku prošle nedjelje, Disciplinska komisija FSCG imala je mnogo obaveza, a seniorskim timovima Mogrena i Grblja oduzeta su po tri boda zbog neopravdanog izostanka, nenastupanja, kadetskih timova ova dva kluba u Kadetskoj ligi Crne Gore. Fudbalski savez Crne Gore prvi put u istoriji kaznio je klubove zbog manjka poštovanja prema djeci koja nastupaju u njihovim redovima, a koja su obavezna da učestvuju u svim stalnim takmičenjima, omladinskoj i kadetskoj ligi.

Kadeti Mogrena bez opravdanja preskočili su utakmicu sa Zetom u okviru 10. kola Kadetske lige Crne Gore, a isti prekršaj načinili su kadeti Grblja, koji nijesu igrali meč sa Sutjeskom. Osim kadeta Mogrena i Grblja, koji nijesu obezbjedili učešće svojih klinaca u navedenim utakmicama, kao kolateralna šteta pojavili su se i momci iz Golubovaca i Nikšića, koji već imaju problem da napreduju uslijed manjka mečeva.

Igrom slučaja ili zahvaljujući dobrim namjerama, entuzijazmu, bez namjere da uvećam sopstvene sposobnosti, neskromno priznajem da sam u poslednje četiri godine sasvim dovoljno vremena proveo pokušavajući da skrenem pažnju na neke mlade ljude, talentovane i manje talentovane, koji žele da se bave sportom, konkretno fudbalom. Zahvaljujući širini medija na kojima sam radio, oni su dobili veliku šansu da se dokazuju pred gledaocima, a samim tim dobili su i podstrek da se i dalje angažuju u sportu, zahvaljujući pozitivnim ili negativnim reakcijama, porodice, prijatelja, komšiluka, drugara iz škole.

Gledajući ih kako rastu i kako se formiraju na životnom i sportskom polju, shvatio sam da je osnovni element u borbi protiv svih oblika devijantnog ponašanja, upravo igra. Ti, sada, još uvijek mladi ljudi, imaju prednost u odnosu na ostale. Mogućnost dodatne socijalizacije, sportske, veći broj tema za razgovor, uz sasvim jasnu pozitivnu notu, fizičku aktivnost, koja je sve više potrebna za normalan razvoj novih generacija.

Ti klinci, danas su reprezentativci, predstavljaju državu Crnu Goru u svojim uzrasnim kategorijama, a u bliskoj budućnosti postavljaće temelje za neke nove medalje, biće razlog za neko novo masovno okupljanje srećnih ljudi koje mi u ovim krajevima zovemo doček. Po toj djeci, sjutra će nas prepoznavati na raznim sportskim dešavanjima, zahvaljujući njima, naše turističke sezone biće uspješniji, oni će biti povod za priče u medijima.

Ukoliko ne omogućimo, ne samo njima, nego svima, da se bave sportskim aktivnostima, dolazimo u sivu zonu, sivu zonu života. Džaba sve priče o čojstvu i junaštvu, Krusima, Martinićima, evropskim integracijama, novim radnim mjestima, stranim i kapitalnim investicijama, prirodnim bogatstvima, ljudskim resursima, sve precrtajte, poništite, omalovažite. Ako našoj djeci ne omogućimo da se igraju, nema nas.

Sportski novinari mogu da pomognu u suzbijanju rasizma i huliganizma na sportskim terenima, ali ne mogu biti jedini koji će suzbijati devijantna ponašanja na tribinama, zaključak je sa foruma i seminara sportskih novinara JI Evrope koji je prethodnog vikenda održan u Sarajevu. Iako postoje različiti pogledi na način izvještavanja o incidentima i vinovnicima, svi su saglasni u jednom. Mnogo je lakše pronaći, potencirati i prodati negativnu sportsku priču, ali zato treba biti istrajan i uporan i pozitivne primjere konstantno servirati na uvid javnosti.

Opšti je utisak da je profesija sportskog novinara postala prepuna kontrasta, da je onih koji se nazivaju sportskim novinarima sve više, a da je onih koji se ponašaju kao sportski novinari sve manje. Izgubljeni u fluidu stalnih pritisaka da sportski događaj obrade sa više strana, sportski novinari se nalaze u ulozi mnogoglavog čudovišta koje mora da ispuni više stavki, da zadovolji oštre i visoke kriterijume pronicljive i suptilne javnosti, koja onda svaki previd, propust pretvara u pominjanje članova uže i šire familije po ranije utvrđenom spisku.

Prvo, treba odraditi funkciju sportskog reportera izvještača, kada treba ocjeniti aktere sportskog događaja, ukazati na propuste i kvalitete sportista ili sudija. Zatim, treba biti vještak u slučaju incidenta na terenu ili tribinama, ne bi bilo loše biti i sudija jer treba prepoznati i predložiti kaznu za bezbjednosno interesantne osobe. Za kraj, znanja iz oblasti sociologije, psihologije i/ili pedagogije treba uklopiti da bi se uspostavila uzročno posledična veza između dobrih namjera i loših rezultata.

Opet, ima nas i takvih, spremnih da copy & paste funkcije koristimo samo za hiperprodukciju vijesti od tri reda sa senzacionalnim naslovima koji donose samo gomilu klikova i tapšanje poslodavaca kojima su ti klikovi od jedinog značaja. Hiperprodukcija medija, pogotovo onih koji egzistiraju na internetu dovodi nas u situaciju da se sportskim novinarem zove i onaj koji sportski događaj prati sa pristojne udaljenosti. Bitan je klik, klik, klik. I opet klik, jer samo uz pomoć klikova, pregleda na internetu, dolazi se do novca od marketinga i reklama.

Naravno, u borbi za opstanak sva sredstva opravdavaju postavljene ciljeve. Iako je ekonomska nestabilnost zaposlenih u medijima izvjesna, problemi u esnafu sportskih novinara su još vidljiviji. U slinom lamentiranju nad zlom sudbinom profesije, najbolniji momenti tek predstoje. Izvjesno je, već u dužem vremenskom intervalu, da je sportsko novinarstvo postalo samo odskočna rampa za PR funkcije u klubovima i savezima, jer se sa te visine mnogo lakše i pristojnije živi, bez posledica da izgovorena ili napisana riječ ugrozi redovne izvore finansija.

Uz čast izuzecima, zvanje sportskog novinara, danas ne predstavlja mnogo. Danas ne predstavlja nešto više od ništa. Danas ne predstavlja ni ono nešto. Degradirano je i presvučeno slojem sive zone poluistina i poluprovjerenih kafanskih informacija, sitnih interesa i uz sve manje ljubavi prema onome što sport predstavlja, voljnog momenta, truda i entuzijazma. Bez namjere da bilo kome držim predavanja o tome kako treba da živi i radi, nadam se da je drage kolege, nešto u vama od ovih kategorija i ostalo.

Možda će zvučati patetično, ali prva fudbalska utakmica koje se sjećam odigrana je prije trideset godina. ‘’Nema više vremena za bilo što. Nema vremena, 45:38, Vujović, Vujović, ali evo šansa, gol, gol, gol, ljudi moji, je li to moguće, ludnica, šta je ovo, šta će se ovo dogoditi, 3:2, šta je ovo, šta je to, Radanović, Radanović, Radanović…’’ To je prvi sportski događaj u mom životu koji je toliko prepričavan i koji je narod izveo na ulice, izazvao gomilu osmjeha i pozitivnih emocija, a komntatora Mladena Delića odveo pravo u legendu. Sjećam se da je Jugoslavija igrala grozno, da je rođeni Mojkovčanin Zoran Simović bio igrač utakmice, iako se još uvijek pamti upravo Mladenovo, ‘’Kud, Simoviću?’’

Ta pobjeda Jugoslavije nad Bugarskom u Splitu odvela nas je tada na EP. Zemlja domaćin, Francuska. Ambicije, uvijek nerealne, zacrtani nemogući ciljevi. Kad smo već tamo, glupo je da ne osvojimo, kako tada sa 20 i kusur miliona, tako danas sa malo više od pola miliona. Sjećam se da su nam Belgijanci uručili dva laka komada, Danci tri više. Kada smo igrali sa Francuzima, Platini je preuzeo sve na sebe, lagani het trik, uz slobodnjak preko živog zida, čisto da nam bude teže. Šestić je pogodio jednom za nas, a onda je Nenad Stojković promašio penal, sudija rekao, ajde, možemo opet, šutirajte dok ga ne pogodite, pa je Dragan Stojković, udario temelj za sjajnu igračku karijeru. Sa kreča.

Ipak, ja sam uprkos samoubilačkim tendencijama svih ljubitelja fudbala u Jugoslaviji, jer što zna dijete, ostao očaran kako se igra sa loptom Safet Pape Sušić. Naš porodični prijatelj, znao je da svrati i dijeli besplatne lekcije iz poznavanja fudbala. Bio je uporan u omalovažavanju Sušićevih kvaliteta, govoreći da je njegov stariji brat, Sead, bio za njega, fudbalski Tito. Ja sam tad pomislio, pa taj Sead, vjerovatno je najbolji fudbaler na svijetu. Neko kaže da jeste, ali da ga je boemština smlatila. A Pape je imao sve. Gurao je loptu spoljnom desnom, išao pravo na rivala. Kroz noge, kroz štucne. Kroz sve je prolazio. Kao da je lastikom svezao loptu. Gurali su ga po dvojica, trojica, džaba, uvijek je imao savršen balans i koordinaciju, razvlačio je odbrane kao osnovac žvaku.

Nijesam imao pojma za koga igra, da postoje klubovi, bio mi je važan taj plavi dres sa tri crte sa strana, grb sa bakljama i nepodonošljiva lakoća postojanja gospodina Sušića na terenu. Pored njega je Platini izgledao kao grof, plave krvi, finih manira, a ja sam uvijek više volio heroje radničke klase. Na SP u Italiji, Pape je bio već veteran, ali je miješao protivnike kao karte, presjecao, njegovi aduti uvijek su bili jači, sama pojava fascinantna. Onda je došlo ono grdno vrijeme.

Ja sam od one generacije koja je preskočila ekskurziju male mature, možda smo mogli do Cetinja i nazad, toliko je bilo sigurno u okruženju. Kada smo gurali matursku ekskurziju, bilo je to kao da idete liftom, gore, sjever do Subotice i nazad. Makar smo se nagledali falš garderobe. Kupovali. Šta zna dijete? Nijesmo mogli ni lijevo, ni desno. A lijevo sam baš želio. Tamo je za mene bio mitski grad. Grad Nadrealista, čije sam skečeve znao napamet, grad Željezničara, zbog kojeg sam se ozbiljno isplakao poslije poraza od Videotona. Na 4:0 u Mađarskoj sam ugasio radio.

Sada, trideset godina kasnije, nakon Poljuda, Bugarske, Delića, Simovića, Vujovića, Radanovića, poslije druženja sa fudbalom, idem u Sarajevo. Prvi put. Vodi me život, profesija sportskog novinara. Na noge, domaćinu. Safetu Sušiću. Selektoru Bosne i Hercegovine, koja će sledeće godine igrati SP u Brazilu. Komšije proslavljaju uspjeh, žele da podijele sreću sa prijateljima. Grijeh je zaobići Sarajevo. Grijeh je zaobići Bosnu. Hercegovinu. Pogotovo sada. Kada je fudbal podmazao. Ujedinio. A neko reče i da su ćevapi solidni.

Na kraju prošle sezone, nakon poraza u finalu italijanskog kupa od Lacija, Roma je proglašena mrtvom. Naravno, od strane navijača gradskog rivala koji su performans doveli do kraja, kompletirali proces sahrane, pazeći da ne propuste neki detalj, angažujući narikače i ožalošćenu udovicu. Iako navijači uvijek pretjeruju sa svojim strastima, uglavnom miješajući jačinu ljubavi prema svom klubu i mržnje prema rivalskom, situacija je bila bliska realnoj. Gigant iz Rima drugu godinu u nizu ostao je bez evropskih takmičenja, usput promjenio šest trenera u tri godine i pokazao manjak u kasi.

Četiri mjeseca kasnije, Roma je življa nego ikada, jako spremna da pomjera rekorde iz vikenda u vikend, prkoseći svim prognozama pred početak nove sezone. Franćesko Toti je 27. septembra proslavio 37. rođendan uz isto toliko kilograma torte u obliku Koloseuma, a Roma skoro mjesec dana kasnije u derbiju protiv Napolija potvrdila da se ''dolce vita'' upražnjava i dalje na Olimpiku. Nikada nije rano za Božić i Deda Mraza, ali u Rimu su pretjerali, osam utakmica, osam pobjeda, samo jedan primljeni uz dvadeset dva postignuta.

Uz sve lijepe riječi koje treba sačuvati za Totija, izgleda da je novi trener Rudi Garsija čovjek kojem treba posvetiti pažnju. Iako za njega većina ljubitelja fudbala u Italiji nikada nije čula, to im nije smetalo da ga upravo navijači Rome ne dočekaju na nož. Zasićeni od eksperimenata uprave sa Enrikeom i Zemanom, već na prvom treningu, njih oko 1000 zviždali su treneru i igračima. Garsija, nije izdržao, odbrusio im je da se ni navijači Lacija ne bi tako ponašali prema novom projektu.

A novi projekat je bio spakovan da počisti nered koji je ostavljen u proteklim godinama. Prodajom Osvalda, Lamele i Markinjosa više se mislio na praznu kasicu-prasicu, nego na kvalitet tima. Pogotovo kad je Garsija izvukao više od 10 miliona dolara za Žervinja, igrača koji je bio fenomenalan kod njega u Lilu, ali i predmet podsmijavanja svakog britanskog navijča tokom boravka u Arsenalu. Priče da ne može da pogodi ni gol u veličini kaznenog prostora, da mu je kontrola lopte idealna za teren dimenzija 140m*80m i naravno, nezaobilazni komentari na račun njegove fudbalske inteligencije i fizičkog izgleda pogubili bi i motivacione govornike.

Garsija nije mario, pa je uz momka sa Obale Slonovače, angažovao i Kevina Strotmana, snažnog veznog igrača, Adema Ljajića, nezadovoljnog tretmanom u Firenci, Benatiju, člana Udinezea za kojeg se godinama tvrdilo da je provincijski igrač i Maikona, fudbalera Mančester Sitija koji je u Engleskoj izgledao kao da ne može čašu hladne vode da popije, a dolaskom De Sanktisa Roma je dobila iskusnog golmana. Iako je u pripremnom periodu bilo povuci potegni, pogotovo kada su teletekst stručnjaci saznali da je Romin trening kamp trajao samo devet dana uz samo dva treninga u kojem je kompletan akcenat bio na sticanju fizičke snage, kada je Seria A krenula, sve se preokrenulo.

Toti caruje u špicu, Pjanić magistrira kao prednji vezni, Maikon i Balzareti obrađuju prostor duž aut linija. Kastan i Benatia su spori, ali nemaju problema sa rivalskim odbranama, a Strotman i De Rosi kao da su drugovi iz školske klupe. Gazele u Africi se bude sa nadom da će nekada imati brzinu Žervinja. Ekipa je dobila balans i čvrstinu, pa iako igraju bez igrača u špicu koji ruši sve pred sobom i ređa golove, Roma izgleda ubojito i konkretno.

Garsija je i dalje miran, pogotovo jer kao Francuz zna šta znači riječ ''revolucija''. Smireno okreće medije ka terenu, hvali igrače, njihove performanse, odnos prema kolektivu. O atmosferi u svlačionici, nakon toliko pobjeda ne treba previše govoriti, ali dobro obavješteni izvori tvrde da se govor trenera u poluvremenu mečeva redovno isprati aplauzom. Čak i kad se gubi na Tardiniju od Parme. Rudi Garsija tvrdi da su magične moći igrači pronašli u glavama, gdje se po njegovom mišljenju stvaraju pobjednici. A on je o pobjedama razmišljao već sa 10 godina, kada je fudbalere sa sličica razvrstavao u razne kombinacije. On i Roma za sada su pobjednička.

Ima mnogo patetičnih pjesama koje volimo zbog ovoga ili onoga, svjesni da poruka koju primamo ili šaljemo kroz riječi i muziku zadovoljava samo potrebe rasplamsalog pubertetlije koji i u plinskoj boci vidi tajni znak simpatije. Da ne pominjemo datume, brojeve, igru riječi, zanos slobodnog umjetnika, pogrešan izbor muzičkog urednika na radiju, mislim da uvijek postoji neki audio zapis koji bi bilo dobro da razmagnetišemo i dezintegrišemo, jer neumoljivo pogađa žicu.

          Uz svo poštovanje prema blaženim emocijama autora, ‘rapavom glasu, lirskoj podlozi, ‘’jer tebe nema i nema te’’, ta pjesma samo asocira na dan u nedjelji, koji uglavnom dolazi poslije ponedjeljka. A svi mislite o ponedjeljku isto. Da je malo lošiji od nedjelje. A ovaj, utorak, 15. oktobar biće datum za pamćenje za sve iskrene ljubitelje crnogorskog fudbala.

          Taj utorak, nije dobro počeo, niti se dobro završio. Nudio je mnogo, tranziciju ka nečemu novom, opet jednako uzbudljivom, ljepšem, nudio je dobar kraj, za novi početak. Ali, kao i proricanje vremenske prognoze, očekivanja su jedno, dobre namjere drugo, a sama realizacija ipak nešto treće, jedino važno, jedino što se mjeri i što se pamti, dugo i uporno. Kao onaj Zverotićev gol u Sofiji. Svi pričaju o njemu, pogotku, strijelcu, a rijetko ko o pobjedi, sreći, sjajnoj defanzivi kad je trebalo, eventualno taktici. Svi pominju prečku sa Vemblija, nekome se još trese pred očima, a to što je Runi bio omađijan od strane Božovića, što smo mogli, a nijesmo da primimo pet. Što smo zaprijetili jednom, tada, kroz zategnutu praćku Jovanovića, nema veze. Jedno, vrijedno, dovoljno za priču i legendu sa koljena na koljeno. Tek kad fali riječi, teksta, sjetimo se da smo jedini ostali bez primljenog gola od strane Engleza na Novom Vembliju.

          Taj utorak, 15. oktobar, pamtićemo, vjerovatno vječno, na raskršću generacija, prvo su momci iz U19 generacije, predvođeni našim sigurno najuspješnijim selektorom mlađih kategorija Aleksandrom Miljenovićem, sa milionski vrijednim fudbalerima već u toj kategoriji, primili PET od komšija iz Albanije. Surovo, bolno poslepodnevno iskustvo bilo je samo najava mučne bolne večeri. Moldavija teško da će ikada biti fudbalska reprezentacija za respekt masa, fudbalskog svijeta i polusvijeta, ali je uspijela uz našu veliku pomoć da se vrati na fudbalsku mapu. Sami sebe saplićemo, sami sebe zaplićemo, sami sebi zabijamo golove. Uz svo poštovanje prema rivalu i njegovim kvalitetima, jedna lijepa priča iz kvalifikacija pretvorila se kroz 90 minuta iz mogućeg hepienda u tumorni hendikep.

          Iako poslije bilo koje priče slijedi naravoučenije, čak i par dana kasnije, ne vidim ga. Postoje tako neki periodi i životne situacije u kojima ne bi voljeli da se nađete. Da budem trener, selektor? Nema šanse. Ni ekipe mjesne zajednice, iako se čini da su sve to neki dragi ljudi. Zavisiti od nekoga danas je smješna rabota, vjerovati u nekoga takođe. U sukobu nesporne želje i deficita kapaciteta, čovjek se lako razapne. Postane ranjiv. Psihički progonjen. Da budem predsjednik saveza? Nema šanse. Ni izviđačke organiziacije. Treba planirati, osmisliti, postaviti prave ljude na prava mjesta. Zavisiti od svih njih. Jer jedna karika u lancu ne pokreće čak ni biciklo.

          Priznajem bio sam bijesan. Na ove moje, naše. Priznajem, bio sam ljut. Na sebe. Sa 13, imao sam dječački naivni entuzijazam da se sve može, ako se hoće. Sa 17, shvatao sam da možeš da želiš koliko hoćeš, ali da je džaba ako te neće. Sa 21, priznao sam sebi da nije sve tako lako kao što izgleda. Sa 27, pronađoh formu, nikako i sadržaj. Sa 31, vjerovao da postoji balans. Sa 37, da je bitniji sadržaj od forme. Danas, fudbalski, daj da budem jak, da mi prođe utorak, 15. oktobar.