All star, nekad bio...
I desetak nakon All star utakmice, nikako da se od mene otme neka egzaltirana rečenica, puna strasti i oduševljena prikazanim. Kao na svadbi, gdje svak svakome želi da ugodi, da se ne uvrijedi ko sa muške ili ženske strane, najbolji NBA košarkaši, samim tim i najbolji košarkaši svijeta, odigrali su meč za divljenje, za svakog NBA fana. Napadački potencijal istaknut je do maksimuma, rešetali su kako su i odakle stigli, pritom, zakucali više puta nego što ekser dobije šansu na novom gradilištu. Za one koji vole da vide i neku blokadu, spuštanje u defanzivni stav, za one navučene na faul u svakom drugom posjedu lopte, vjerujem da je bilo dosadno.
Pratim NBA 25 godina, stalno pokušavajući da proniknem u tu dobru koncepciju koja nudi i vrhunski sport i vrhunsku zabavu. Iako atlete na maksimumu pokažu svoje karakteristike, sve izgleda tako lagano, opušteno, nasmijeno, nimalo usiljeno, po meraku čak i prosječnog ljubitelja košarke. Zadirkivanja nakon sjajnih poteza, podrška saigrača sa klupe, dramatika poslednjeg minuta, od NBA igrača pravi ljudske kolose, fanatične, predane, radnike udarnike, ali i sasvim skromne uposlenike koji shvataju da su šrafovi u velikoj mašini.
Godinama sam All Star meč sa nestrpljenjem čekao, jer su na tv ekranu bile rijetke prilike da gledate sudare giganata poput Medžika i Birda, Džordana i Medžika, Džordana protiv Barklija, pa Stoktona iMelouna, lakoću Holivuda kroz magiju Lejkersa, šarm Bostona, zen košarku Fila Džeksona, kraljeve napadačkih varijacija na temu Rika Adelmana, pritom se družeći sa Klajdom ''Klizačem'', Hakimom''Snom'', Dikembeom ''Ne u mojoj kući'' Mutombom. Zaboraviću mnoge, pa bolje da prestanem. Uvijek je All star bio praznik crvenog slova u mom kalendaru.
I dok sam zbog manjka tv prenosa uglavnom pratio samo snimke, najbolje detalje takmičenja u zakucavanjima i trojkama, sama utakmica svih zvijezda bila je njeno visočanstvo, vrhunac nadmetanja pod obručima. Pa garnirana tim monstruoznim zakucavanjima, pa sa redom meke ruke Krejg Hodžisa, MarkaPrajsa, Rajsa, Alena, Stojakovića i ostalih koji su liniju za tri poena doživljavali kao minsko polje. Tog meraka, kad na poluvremenu iskoči sve najbolje od prethodne noći, prekidajući neminovni pad koncentracije uslijed nedostatka sna.
A onda su Ameri produžili vikend, kao da su Balkanci, uveli nove košarkaške praznike, promjenili pravila, dozvolili novajlijama da oskrnave sveto mjesto koje treba da se čuva samo za odabrane. Je li puštaju nekoga u šaolin dvorište, dok krv ne propljuje? Ne vjerujem. Onda su krenuli da se nadmeću sami sa sobom, da izmišljaju ono zakucavanje, ovo zakucavanje, sledeće što ću vidjeti jer vjerovatno da neko padobranom, sa vrha dvorane snese loptu u krilo nekom izrabljivaču obruča. Pa opet, kad pogledaš Džordana i Vilkinsa, padneš na donji dio leđa, a oni su imali samo taj obruč, onu jednu loptu i sukob sa zakonima fizike.
A ni od utakmice nije ostalo mnogo, pretvorila se u termin za pomahnitale pubertetlije željne stalnih uzdaha i izdaha, pa se tako u desetak sekundi razmjeni osamnaest različitih strijelaca, desetak puta se zakuca, odapne se nekoliko trojki, par alej upova, a posao oficijalnog spikera koji frenetično izgovara imena dobija novu dimenziju i potražuje još ozbiljniju dnevnicu. Pretjerali ste, braćo, jeste, nije više to tako divan ugođaj koji je donosio trnce i žmarce, naježenu kožu svaki put kad neki majstor pipne loptu.
Nemam ništa ni protiv zakucavanja Blejka Grifina, niti košgeterskih tirada Karmela Entonija iKevina Djurenta, naprotiv, ali ovog puta, pretjerali ste. Kad bacite pogled na statistiku, shvatite da je uz onog nesretnog spikera u dvorani, najteže bilo uzeti da unosite u zapisnik sve te silne pokušaje da se natrpanim brojem poena, svi fasciniraju. Nijesam mislio da ću to ikada reći, ali ministar odbrane i navale,Joakim Noa, bacio je u sjenku sve ostale, samo zahvaljujući košarkaškom IQ-u koji je proradio na vrijeme, na samom kraju, kada je najvažnije, kad je osnovni, primarni, unutrašnji nagon rekao, hej, ovo je utakmica, treba da se pobijedi.