Vlado Wall-E Perović

Nemojte se previše nervirati na startu sezone. Jednostavno, veliki timovi nijesu još uvijek posložili sastave za novu sezonu, preletjeli su previše kilometara, potpisali su previše autograma, premalo su spavali, promjenili su previše lica u svlačionici. Budite obazrivi kada Vam neko ponudi priču o tome da su ambicije pojedinih klubova porasle samo zato što su potpisali ugovore sa nekoliko provjerenih igrača. Ona floskula koju namećemo poslednjih dvadeset godina, definitivno dolazi po svoje. Svako danas zna da igra fudbal.

Vidim da su mnogi ljuti što je Bajern postigao samo jedan gol protiv Ajntrahta. Neki su nervozni jer je Dortmund samo sa golom razlike savladao Braunšvajg. Osjećam da su mnogi posjedjeli jer Pari Sen Žermen nije mogao nakon 39 pokušaja na gol da savlada Ažaksjo. Njima je trebao samo jedan pravi da isčupaju bod u Parizu. Vjerovatno imate i dovoljno razloga da ne volite Arsena Vengera nakon poraza na Emirejtsu protiv Astone Vile ili da ste nevoljni jer je Anćelotijevom Realu bilo potrebno 85 minuta da riješi meč sa Betisom. Razmišljam i o tome da ste nervozniji od Mamića jer je Dinamo u Zagrebu poražen od Austrije ili ste u stanju uma Điđija Bekalija jer Steaua nije mogla da savlada Legiju u Bukureštu. Lopta je okrugla.

Gledao sam prije sedam dana veliki broj prijateljskih mečeva reprezentacija i nekako me srce pregrabilo, pa sam sa najviše pažnje pratio meč Engleska – Škotska. Sjajna atmosfera, pet golova, škotsko hrabro, ali limitirano srce nije izdržalo. Tokom susreta, osjeti se to lako, većini fudbalera noge užasno teške, raduju se golovima iz sve snage, samo jer igraju protiv velikog rivala, a jasno je da im je i ona linija centra kojoj moraju da se vrate predaleko. Pomislio sam u tom trenutku na igrače Mančestera, Liverpula, Čelsija, koji obiđoše planetu u mjesec dana, pokušavajući da zadovolje brojne sponzore i armije navijača u Americi, Aziji, Australiji. Jedan pasioniran igrač na sreću rekao mi je davno, moramo pratiti sad i gdje su bili na pripremama ovi klubovi, ako su se lomatali po Austriji, igraj na njih makar privh desetak kola, ako su letjeli od Bangkoka preko Tokija, Sidneja, El Eja, Vašingtona, moramo ih pustiti da glava prestane da ih boli, a da se noge odmore od džet lega.

Slušam i priče naših mladih igrača kada pređu u novi klub. Dobar si ti dečko, vjerujemo u tebe, ali sjedi ti u školsku klupu par mjeseci, nauči jezik, pa ćemo da vidimo koliko znaš na terenu. Svaki element se gleda, ništa se ne prepušta slučaju, pobjeda je najbitnija, tri boda da se upišu i prekriži prethodni rival. Sve ostalo je u drugom planu u ubitačnom ritmu na startu sezone.

Moskva. Tamo ne pada kiša, tamo uvijek lije. Osam muškaraca postavljaju ruke na liniju, povijajući se ka unaprijed. Godinama su se spremali za trenutak kad jedan pucanj u vazduh ne znači dobijanje prinove ili dolazak mlade u familiju. Tišina koja para njihove uši, proporcionalna je razdornoj moći ventila na ekspres loncu. Nedjeljom, kad svi pokušavaju duže da spavaju.

Jedan među njima, ipak strijepi više. Najviše. Ima leđa i ramena kao Herkules, ali u glavi mu bubnja. Njegove noge su duže od manekenskih, a jače od onih koje imaju dizači tegova. Ovog puta ga neobjašnjivo bole. Iako je uvijek nasmijan i raspoložen, za sve, od igranja fudbala sa neznancima, do pikanja lopte sa Mančester Junajtedom, trčanja po ulicama svjetskih metropola za šaku dolara, za ženama ili u humanitarne svrhe, za lude žurke, učenje ruskog jezika, pa čak i ulijetanje u jarak sa novim modelom bilo kojeg automobile vrijednog pažnje, sada brine.

On je Usain Bolt. Prototip čovjeka budućnosti. Onog što bi trebao da nas spašava od kataklizme, meteora, hladnog rata, domaćih i vanzemaljskih izdajnika. U momentima kada atletiku tresu mnogobrojni doping skandali, zbog kojih je ostao i bez najvećih konkurenata i više renomiranih stalnih članova delegacije sa Jamajke na najvećim takmičenjima, mora da dokaže da je još uvijek brz. Najbrži. I čist. Da u njegovoj krvi nema suplemenata iz crnih knjiga. Da čovjek, uz specifičnu kombinaciju gena i marljiv rad, neosporan talenat, bez pomoći bijelih odijela i ludih naučnika može biti i Supermen.

Njegov kriptonit je upravo pucanj. U Južnoj Koreji, na prethodnom svjetskom šampionatu, iskočio je ranije nego je trebalo. Svjestan lošeg starta i uz preveliku želju, krenuo je niz stazu prije nego je čuo pucanj. Duboko u sebi, jedan trzaj odvojio ga je od prvog mjesta. Ovog puta, nije smio sebi da dozvoli takvu grešku. Šampionati su rijetki, konkurencija je paklena, a najbrži svih vremena ne smije sebi da dozvoli da medalje završavaju u nekim drugim plakarima.

Navikli smo da dominira, da ruši sve pred sobom, da postavlja rekorde, povlači ručnu, baca publiku u trans svojim plesom, šarmom i nepodnošljivom lakoćom postojanja. U Moskvi, praćen ledenom kišom i munjama koje asociraju na njegovo prezime, Bolt je prvi put škrgutao zubima. Nakon 9 sekundi i 77 stotinki od pucnja, prošao je kroz cilj bez vatrometa emocija, hladan kao žena koja odlazi preko vrata.

Nije teško zaključiti da državljani Crne Gore vole vaterpolo. Bez obzira što je procenat onih koji su se ovim sportom rekreativno bavili ili trenirali, bili registrovani igrači ili uzimali medalje sa velikih takmičenja manji i od potrebnog cenzusa za ulazak u parlament, a broj adekvatnih bazena manji od broja prstiju čak i stolarske ruke, vaterpolo se voli i osjeća.

          Naša prva velika medalja nakon nezavisnosti došla je preko vaterpola, Malaga je prije nego smo očekivali krunisala generaciju za koju smo znali da će nam bez carine donijeti veliku kolekciju plemenitih metala. U realnom svijetu, naša tri velika kluba (uz izvinjenje Kataru, osvajaču Len kupa, Valu, Bijeloj i ostalima) živjela su takođe iznad očekivanja, titula evropskog klupskog šampiona u godinama najveće krize Primorca i nekoliko trofeja Jadranske lige iz Herceg Novog ispolirali su naš sportski ego. Političari, rijetki navijači i po nečemu zaslužni ljubitelji sporta i turizma tako su dobili priliku da upoznaju sve prednosti čarter letova, što je do danas ostala fina razbribriga za elitu u dugim toplim ljetnjim danima. Pošto uvijek pucamo visoko, razočarani smo prepričavali poraze iz Pekinga, Šangaja, Zagreba, Londona, a malo ko je želio da prihvati činjenicu da imamo samo 200 vaterpolista. Nekako zagrijani uspjehom juniorske reprezentacije, osvojenim prvim mjestom na prvenstvu Evrope, smatrali smo da će biti novih asova u bazenu.

          Jasno je i laiku da crnogorski sport prepun paradoksa, pa zašto bi vaterpolo bio drugačiji. U međuvremenu, uspjeli smo da upišemo poraze protiv Japana i Brazila u različitim kategorijama, ostali smo bez temelja ekipe, Zlokovića i Gojkovića, uvezli smo ljevaka, Kruziju, jer naši ljevaci više nijesu na potrebnom nivou, kažu ovi što bolje znaju. Okruženje nam je odnijelo ono najbolje, prvo Prlainovića, kasnije Mandića i Subotića, a samo dva naša zlatna juniora sada su standardni u reprezentaciji, Klikovac i Darko Brguljan. Klubovi još imaju uslove za takmičenje, jer pored volje, dovoljno je malo tople vode sa vremena na vrijeme, set kapica i gaćica.

          Sve ovo se dešavalo od Malage do Barselone, prošlo je samo pet godina. Umjesto Porobića, tu je Perović, mada i njega smijenjujemo poslije svakog tajm auta. Tada smo bili prvi u Evropi, danas drugi na svijetu. U moru problema, većinu ne interesuje kako. Bitno je da smo uvijek spremni za doček. Osim Kotorani, njima su neke druge stvari na umu, a i zasitili su se nakon silnih manifestacija slične forme i sadržine. Podijelili su i neke stanove, onomad, pa vjerovatno misle da je to dovoljno.

Da li Geret Bejl vrijedi 100 miliona eura, funti, dolara, konvertibilnih maraka, jedno je od jako bitnih pitanja i u Crnoj Gori, bez obzira na dnevno – političke zavrzlame i vaterpolo groznicu. Kad pogledate dešavanja na transfer pijaci ovog ljeta, dovoljno je argumenata za obje strane odgovora, ali vjerovatno ćemo u nastavku više puta potvrdno klimnuti glavu i razumjeti želje čelnika Reala i insistiranje da se Velšanin preseli u Madrid.

Momak iz Kardifa, dijete školskog domara, lagano je došao do najveće fudbalske pozornice. Već sa 9 godina primjetili su ga skauti Sautemptona, a briljirao je i u ragbiju, hokeju i pogotovo atletici, jer je sa 14 godina trčao sto metara za 11 sekundi i četiri desetinke. Koliko je bio fudbalski dominantan dovoljno govori podatak da su se zbog njega mijenjala pravila jer je mogao da igra isključivo iz ‘’prve lopte’’, jednim dodirom, lokalne mečeve da se ostala dijeca ne bio osjećala poniženom i posramljenom, a to mu je očigledno jako pomoglo u nastavku karijere. Kada je imao 16 godina i 275 dana, debitovao je za Sautempton, dok je samo godinu dana kasnije Totenhem za njega izvadio 7 miliona funti, novac koji je ‘’Svecima’’ omogućio da ne bankrotiraju. Prepoznatljiv po lijevoj nozi, pogotovo kod izvođenja prekida, kada loptu uz skoro teniski top spin šalje u mreže rivala, pogodio je srca svih ljubitelja fudbala. Za pet godina prešao je put od pozicije lijevog beka, preko lijevog krila, do napadača. Sada je među pet najboljih igrača svijeta. Ono najbitnije, ostavili smo za kraj, igra u klubu koji nije u kvalifikacijama za Ligu Šampiona, u klubu koji ima predsjednika spremnog da proda bilo kojeg igrača. Za dobru cijenu. Sjetimo se Modrića.

Geret Bejl po medijima, vrijedi, 85 miliona eura, plus Koentrao i Di Marija, vrijedi 100 miliona eura i Di Marija i sada 100 miliona eura i Alvaro Morata. Znam, kada pomene neko 100 miliona, mislite prije svega o budžetu države za godinu ili par, o nekom zaostalom trencizionom dugu ili o blaženom osjećaju sreće koji bi izazvao taj novac u vašem džepu. Real traži pandan Kristijanu Ronaldu, nekoga ko bi mogao marketinški i fudbalski da parira Nejmaru i Mesiju. Kada vidite takav proizvod na tržištu, nema nazad, to su dokazali i ranije, Figo, Zidan, taj isti Kristijano morali su da dođu u Madrid. Situacija na fudbalskoj pijaci je takva, ako izvjesni Fernandinjo sa 28 godina vrijedi 35 miliona, Isko takođe, Iljaramendi nešto manje, ako je Kavani plaćen 65 miliona, onda Realova licitacija ima smisla. Madriđani su uvijek znali da naplate komercijalna prava na lik i dijelo fudbalera, tako da za njih Bejl predstavlja i konstantan izvor prihoda. Uostalom, nalazi se na britanskoj naslovnici za igricu FIFA 14 zajedno sa Mesijem. Zamislite samo koliko bi porasla popularnost Reala u Britaniji, pogotovo Velsu. Koliko je to samo prodatih dresova?

Jedno je jasno, fudbaleri više nijesu samo ljudi koji trče i udaraju loptu, već predstavljaju modne, tabloidne, marketinške ikone. Oko njih se sve vrti. Zahvaljujući internetu i neprovjerenim informacijama iz provjerenih izvora svakog dana saznamo ponešto novo iz njihovog privatnog ili poslovnog života. Prije trideset godina, znali smo da je Maradona car, Pele mag, a Krojf fudbalska suština i to je to. Danas, znamo i za Runijevog tatu kockara, Nejmarovog tatu suvlasnika sopstvenog sina i Ibrahimovićevu ženu stariju. Okruglo, pa na ćoše, naglavačke, iz ovog ili onog ugla, sa tijelom atletičara srednjeprugaša, ubrzanjem japanskog motora i topom a la Roberto Karlos u lijevoj nozi, Bejl vrijedi svaku paru.

Prošli vijek, devedesete, ljeto, Berkovići kao izlaz u svijet, žvake, devize, dileri, benzin, bonovi, redovi. Stanje uma 17-godišnjaka u to vrijeme idealna je podloga za roman. O bilo čemu. Na pola puta od nikšićkog korza do stadiona malih sportova nalazi se zgrada u kojoj sam živio. Uvijek rastrgnut između pogleda ka lijepim ženama i igri koja se zove mali fudbal. Propuštena polumaturska ekskurzija učinila je da za maturskom vapim još više. Ipak, biće vremena za šetnje, sjetne poglede, idem na ‘’mali stadion’’, razmišljao sam naglas na putu kroz park, do finalne destinacije.

Crna trik majica, karirani šorc kakav samo tetka može da ti kupi, tanke patike bez čarapa. Nijesam modni guru, jasno je. U iščekivanju satnog šou programa na temu malog fudbala koji su u ljetnjem periodu priređivali nekadašnji ‘’Premijer’’ i Elektroprivreda, desio se i dodir fudbalske karme. Nedolazak golmana, legendardnog Vanje Delića, uslovio je i maglovit pogled ka tribinama i pronalaženje mene kao odgovarajuće zamjene. Jedine moguće. Ma koliki bili majstori sa loptom, svi su imali istu boljku, nikome se nije stajalo na golu.

Ubrzan puls, snažno lupanje srca, klecanje koljena, niz psihosomatskih poremaćaja uslijedio je na putu od tribina do gola. Sebi sam u bradu sipao najgore epitete, jer, dobio šansu, a u opremi dizelaša početnika. ‘’Vaki, ne boj se ti ništa, neće oni ni šutnuti’’, ubijeđivao me Andrija Piro Vujović, ja pomislih, idem onda kući. Izgubljen u vremenu i prostoru između kaznenog i linije od devet metara glumio sam zainteresovanog za zagrijavanje kada je kroz otvorena limena vrata ušao Nikola Peco Rakojević. E, sad me dotucite.

Porodični prijatelj Svetozar Garo Čizmović prvi me je poveo na utakmicu Sutjeske. Bio sam opčinjen masom, dešavanjima. Da se razumijemo, u našoj kući psovka je izgovarana kao dobar dan, ali na stadionu se psuje drugačije. I zanimljivije. Gledao sam i Mojaša i Brajana. Čudio se kako to da moj prađed i Radonjić imaju isto ime, pitao se da li je Nenezić možda Englez ili Škot, jer zašto Brajan. Fudbalski, u centru moje pažnje bio je samo Peco. Ljevak, jak i stabilan, uvijek spreman da izmisli asistenciju, podvali idealan pas, šutne gromovito sa 20 metara. A imao je spoljnu lijevu, da se postide današnji majstori.

Ko ti je ovo dijete, moj Andrija? Dobar dan, kako se zoveš?

Vlado.

A dobar dan ne umiješ da kažeš?

Umijem. Dobar dan.

Bravo. Ajde da vidimo sad možemo li im što?

Dobili smo 11:3, ja sam bio na nivou Silvestera Stalonea u čuvenom filmu Bjekstvo u pobjedu, u kojem je zasjenio i Pelea i Ardiljesa i Bobija Mura. Bilo je dobro, rekao mi je Peco na kraju meča. Meni sasvim dovoljno za sledećih 50 godina. Ispunio sam dječački san tog dana. Skoro dvadeset godina kasnije, stisnuo sam Nikoli Rakojeviću ruku i čestitao na herojskom remiju protiv Senica u prvom meču. Mladost je uprkos svim prognozama prošla Videoton, a protiv Slovaka je oštećena i fudbalski prevarena. Primili su dva blesava gola, poništen im je čist, uz osjećaj ružan. Bilo je dobro, rekoh tada, dobih isti odgovor, da ti ja kažem, dobro. Sedam dana kasnije dobro se pretvorilo u odlično, jer je golom Bojana Kaljevića fudbalski opustošena Senica. Poštovanje, ono dobar dan iz gornjih redova, disciplina, profesionalizam, odveli su Mladost na Sančez Pichuan. Ravno do Sevilje. Sve je to dio trenerskog mota, doktora fudbala Nikole Rakojevića. Naklon do poda, moliću.

Kada se počešete po glavi, onako temeljno, dođe vam do sivih moždanih da će vaš potomak u vrlo kratkom vremenskom intervalu preći dug put od ono do on/ona. Neopterećeni polom djeteta, modnim trendovima, grohotom se smijući u lice činjenici da ćemo postati roditelji, naša beba je dugo imala radno ime Sranje. Ima jedna sjajna američka narodna poslovica koja kaže: ”Shit Happens.” Da je ne bih prevodio i dobio od cenzora sajta vaspitno obrazovnu packu nadam se da ste shvatili kako je naša beba dobila nadimak.

To je bio sladak period prepun osmjeha i pomjerenog humora, ispunjen scenama iz romantičnih komedija, tinejdžerskih snova i lakih nota. Naša draga beba nije nam dala da se patimo da li je bolje imati dječaka ili djevojčicu, jer je dragi čika ginekolog dugo tvrdio da je beba stidljiva, sa sve pupčanom vrpcom među nogicama. Jednom je odapeo, pa potvrdio kroz zube, mislim da je pišonja, pa smo morali na dopunske časove iz poznavanja muških imena.

Tu je došla i prva ozbiljnija prepreka, jer na pomen bilo kojeg muškog imena, koje ne počinje na V, a ne završava se sa O, a između su obavezno LAD, ja sam dobijao ospice. Jer, nekako, potpuno neshvatljivo, kad god bi moja sad već gabaritima opterećena polovina, izbacila neko novo ime, ja bih se sjetio makar trojice muškaraca koji ne zadovoljavaju moje visoko postavljene standarde. Da ne pije, da ne puši, da se ne drogira i da ima četiri razreda osnovne. Znači, Nikola, Marko, Danijel, Andrej, izvinite molim, mnogo vas volim, ali to nije to.

Agoniju praćenu noćnim preznojavanjima, kako ćemo vabiti na ručak sa balkona muškog potomka od roda Perovića, prekinula je gospođa postavljanjem krucijalnog pitanja: ”Pa zar nema neki fudbaler, neki sportista, možda neki muzičar koji ti je drag, jesi li razmišljao o tome?” Ma kako da ne, pomislih, vjerovatno će ga nastavnica sa zadovoljstvom predstavljati odjeljenju kao Medžika, po Džonsonu, Ian po Rašu ili Džon po Barnsu ili Edi po Vederu. Nema šanse.

Žene su čudo, temelj svakog kajanja i pokajanja, žarište svih misli i ideja, izvor sofisticiranih lakomislenosti i suptilnih avanturističkih pohoda, pa i ova moja ne odudara previše. Taman kad smo uz livestream meča Čile Peru napravili konsenzus, gomilu kompromisa i potpisan mirovni ugovor konačno dogovorili ime muškog potomka, isti smo mogli i da pripalimo uz logorsku vatru sledeće večeri. Čika ginekolog bio je uporniji, beba je bila manje stidljiva, poklopile su se sve zvijezde na nebu, a ja sam konačno pogodio nešto u životu. Ipak je djevojčica…

Zid je najbolji trener za svakog mladog tenisera ili rekreativca početnika. Iako na samom startu mislite da je protiv zida lako igrati, poslije određenog vremena vaša spoznaja o nesavladivosti zida postaje veća i šira. Zid ima taj čudan osjećaj da vrati svaku vašu lopticu, da prodre u najdublju poru vaše pobjedničke strategije i da se odbrani od svakog vašeg lukavog i odlično pripremljenog napada. Sa zidom morate izgraditi prijateljski odnos i koristiti ga kao zen učitelja, jer protiv zida se jednostavno ne može.

          Kada dođete u situaciju da igrate ravnopravno sa zidom, kada razmjenite makar desetak udaraca, onda ste spremni za naredni nivo. Ali, samo ako ste naučili dovoljno i usvojili osnovne karakteristike zida. Morate biti postojani, sa što manje vidljivih rupa u igri, morate biti čvrsti, bez emocija na terenu, ne dozvoljavajući rivalu da osjeti vašu lošu tačku. Vaš zid izgrađujete polako, stabilno, bez fušeranja, jer će samo jedna pogrešna cigla urušiti svaku savršenu sliku o vama. Zid nema prijatelja, drugara, poznanika, nema vremena za narodnjake i splavove, zid nema ni porodicu, samo bliske rođake koji su negdje daleko. Da bi bili zid broj jedan, Kineski ili makar Berlinski, morate biti dovoljno jedinstveni, ali i dovoljno usamljeni.

          Tenis je jedan od najsavršenijih sportova, jer se pravila ove igre lako čitaju i prepoznaju, teško je imati više tumačenja. Sami ste, igrate protiv rivala koji u datom trenutku želi da vas savlada, a između vas je nekoliko sudija i čuvena tehnologija zvana ''hawk eye'' koja ne dopušta previše grešaka. Tenis je jasan i transparentan, određenog dana u određenom trenutku, poslije određenog vremena, samo rezultat dokazuje i pokazuje da li ste bili bolji od rivala. Na kraju godine, pogledate ATP ili WTA listu i shvatite ko su najbolji. Bez subjektivnog osjećaja, bez šmeka, bez detaljne analize. Tokom godina, da bi bili na vrhu morate pobjeđivati svakodnevno. Ili ćete biti zaboravljeni.

          Poslednji Vimbldon još jednom naglašava koliko morate biti veliki da bi se našli među najboljima. Koliko morate da budete fokusirani i posvećeni, svakom treningu, rivalu i koliko sebi ne smijete dozvoliti potcijenjivanje istog. Veliki, najveći, poput Federera i Nadala, Šarapove, smatrali su da će samo njihovo prisustvo psihički polomiti Darcisa, Stakhovskog i Larše de Brito. Pretpostavili su da će upravo oni napraviti veliku grešku, početi da se svađaju sami sa sobom i samo tako, olako, preokrenuti rezultat. Zato, kako je rekao i Federer nakon poraza, slijedi povratak korijenima, bez panike, povratak zidu. Sve polomljeno mora da se očisti i vrati na svoje mjesto. Svaka cigla. Na putu do savršenog zida.

LeBron Džejms više ne mora da se vraća unazad, objašnjava odluke, pronalazi alibije. On je u ovom trenutku najbolji igrač NBA lige i vlasnik dva prstena. Momak iz Ekrona u Ohaju, zahvaljujući fizičkim predispozicijama i fantastičnim osjećajem za igru čini košarkaški svijet boljim, saigrače raznovrsnijim, rivale nemoćnijim.

LeBron nema potrebu da govori o sebi kao najboljem košarkašu današnjice ili svih vremena, njegova igra to radi za njega. Ogromna PR mašinerija koja ga je srozala do najneomiljenijeg sportskog lika u Americi može lagano da se povuče u sijenku. Samo dvije godine kasnije, nakon najvećeg fijaska u istoriji marketinga, čuvene ''Odluke'', kada je Džejms u direktnom tv prenosu objasnio navijačima Klivlenda da je njegova sledeća destinacija Majami i dresova koji su gorjeli pred očima američke javnosti, LeBron je u ovom trenutku opet heroj. Njegova igra je važnija od svega, njegove stilske figure na pres konferencijama opet su u podređenom položaju u odnosu na piruete na parketu, moćna zakucavanja, atraktivne asistencije. LeBron je u jednoj osobi spojio ubitačan košgeterski instinkt Majkla Džordana i sofisticiranu sposobnost da učini saigrače boljim, naslanjajući se na lik i djelo Medžika Džonsona.

Iako će mnogi tvrditi da je ovaj Majami mogao da se pobijedi na mnogo načina, da manjkavosti ove ekipe postoje, Džejms je uzeo špartlu u ruke, ogletovao svaku poru u odbrani, učinio svaki napad izvodljivijim i dozvolio i pomoćnim radnicima minut slave. I kada su ga gurali do limita, rivali poput Indijaninog Pola Džordža ili San Antonijovog Kavai Lenarda, iako je znao da promaši i tri u nizu u poslednja dva minuta, LeBron je nalazio način da se osjeća gospodarem igre. Način na koji je ''zalijepio bananu'' Tijagu Spliteru ostaće da se prepričava godinama, ali prije svega gospodski nastup prema NBA veteranima iz rivalskog tabora kojima se zahvalio na mogućnosti da protiv njih odigra seriju na granicama ljudskih mogućnosti. Kada sedam utakmica prođe bez incidenta, uz minimalan broj teških faulova, sa zagrljajima i čestitkama aktera nakon završetka, znači da ste dokazali da ne morate biti ego manijak da bi u isto vrijeme bili i pobjednik.

LeBron Džejms ne mora više da gleda unazad, postao je savršeni saigrač za bilo kojeg košrakaša na svijetu, dokazao da uz malu pomoć pratećeg ansambla može da vas učini srećnim. LeBron je u ovom trenutku na vrhu svijeta i postoji realna mogućnost da zagrli taj vrh i ne ispusti ga još nekoliko godina. Aura pobjednika koju širi oko sebe olakšaće mu posao u vremenu koje dolazi.

Nema Stojanovića, Svitlice, Doknića. Nema veze. Nema Žarka Markovića i Melića. Nema veze. Nema Zorana Roganovića i Osmajića. Nema veze. Nema struje i vode na treninzima. Opet, nema veze. Nema novca za Mediteranske igre. Nema veze. Nema dnevnica. Nema ni plate za selektora pola godine. Nema veze. Liga broji 7 klubova. Nema veze. Najbolji juniori odoše da igraju za Katar. Ni to veze nema.

Mogao bih ovako do kraja stranice A4 formata, sa ubijeđenjem da sam opet nešto preskočio. Jer uspjesi crnogorskog muškog rukometa, plasman na svjetsko, pa sada i na evropsko prvenstvo nemaju veze sa realnom percepijom nekoga ko je pogledao par utakmica domaćeg šampionata ili utvrdio uspjehe naših rivala u kvalifikacijama za ova velika takmičenja. Kako je to samo plastično objasnio Petar Kapisoda na oproštaju, ''ova Njemačka je zvanično peta na svijetu, a bilo koju Njemačku je malo ko dobio dva puta u jednoj takmičarskoj sezoni.''

U sukobu sa svim mogućim poteškoćama izronile su i najveće priče crnogorskog sporta. Znam da ću nekoga preskočiti, ali nije namjerno. Svaka riječ napisana je pod utiskom ozbiljnog moranja da se nešto promjeni, ali ne u rezultatima, nego u angažmanu da se sastave makar tri garniture dresova, da ne iskače sklopka u hotelu na Cetinju, kad se u isto vrijeme kupaju trojica reprezentativaca nakon treninga i da se nakon dvije godine podijeli neka dnevnica za kafu i sok. Takođe, napisana i pod jakom emocijom bliske prošlosti kada je skoro pa ugašeni Primorac porobio Evropu bez eura, kada su gladni i žedni, iako u vodi, pojeli premoćni Pro Reko. Iz jada i bijede, prslih džepova. Snagom srca. Uz želju da dokažu da se može i tako. Iako nije dobro, niti fer i pošteno, kada neko najeden i napijen, spreman do savršenstva ganja gladnu gomilu. Gađam se metaforama, znam, ali se sjećam i košarkašica od kojih se nije očekivalo da pobijede bilo koga, pa su završile kao šeste u Evropi. Ispratili smo ih sa malo nade u džepu, da ne izgube svaku. A neki su jedva čekali da se desi debakl, pa da smjene Baletića. Ne možete mu ništa.

Neki su tako isto dočekali da ne prođemo grupu na svjetskom prvenstvu, da ubilježimo pobjedu, jednu, jedinu, sa Čileom. Opet su od heroja nacije, nakon baraž uspjeha sa Šveđanima, nakon gigantskih trijumfa nad Njemačkom i Češkom,  prerasli u vezaše i neznalice, a išlo se tako daleko da je javno vrijeđan i fizički izgleda sportista koji nas predstavljaju širom svijeta. I pjevaju himnu ''a capella''. Da se naježiš.