Vlado Wall-E Perović

Ima mnogo patetičnih pjesama koje volimo zbog ovoga ili onoga, svjesni da poruka koju primamo ili šaljemo kroz riječi i muziku zadovoljava samo potrebe rasplamsalog pubertetlije koji i u plinskoj boci vidi tajni znak simpatije. Da ne pominjemo datume, brojeve, igru riječi, zanos slobodnog umjetnika, pogrešan izbor muzičkog urednika na radiju, mislim da uvijek postoji neki audio zapis koji bi bilo dobro da razmagnetišemo i dezintegrišemo, jer neumoljivo pogađa žicu.

          Uz svo poštovanje prema blaženim emocijama autora, ‘rapavom glasu, lirskoj podlozi, ‘’jer tebe nema i nema te’’, ta pjesma samo asocira na dan u nedjelji, koji uglavnom dolazi poslije ponedjeljka. A svi mislite o ponedjeljku isto. Da je malo lošiji od nedjelje. A ovaj, utorak, 15. oktobar biće datum za pamćenje za sve iskrene ljubitelje crnogorskog fudbala.

          Taj utorak, nije dobro počeo, niti se dobro završio. Nudio je mnogo, tranziciju ka nečemu novom, opet jednako uzbudljivom, ljepšem, nudio je dobar kraj, za novi početak. Ali, kao i proricanje vremenske prognoze, očekivanja su jedno, dobre namjere drugo, a sama realizacija ipak nešto treće, jedino važno, jedino što se mjeri i što se pamti, dugo i uporno. Kao onaj Zverotićev gol u Sofiji. Svi pričaju o njemu, pogotku, strijelcu, a rijetko ko o pobjedi, sreći, sjajnoj defanzivi kad je trebalo, eventualno taktici. Svi pominju prečku sa Vemblija, nekome se još trese pred očima, a to što je Runi bio omađijan od strane Božovića, što smo mogli, a nijesmo da primimo pet. Što smo zaprijetili jednom, tada, kroz zategnutu praćku Jovanovića, nema veze. Jedno, vrijedno, dovoljno za priču i legendu sa koljena na koljeno. Tek kad fali riječi, teksta, sjetimo se da smo jedini ostali bez primljenog gola od strane Engleza na Novom Vembliju.

          Taj utorak, 15. oktobar, pamtićemo, vjerovatno vječno, na raskršću generacija, prvo su momci iz U19 generacije, predvođeni našim sigurno najuspješnijim selektorom mlađih kategorija Aleksandrom Miljenovićem, sa milionski vrijednim fudbalerima već u toj kategoriji, primili PET od komšija iz Albanije. Surovo, bolno poslepodnevno iskustvo bilo je samo najava mučne bolne večeri. Moldavija teško da će ikada biti fudbalska reprezentacija za respekt masa, fudbalskog svijeta i polusvijeta, ali je uspijela uz našu veliku pomoć da se vrati na fudbalsku mapu. Sami sebe saplićemo, sami sebe zaplićemo, sami sebi zabijamo golove. Uz svo poštovanje prema rivalu i njegovim kvalitetima, jedna lijepa priča iz kvalifikacija pretvorila se kroz 90 minuta iz mogućeg hepienda u tumorni hendikep.

          Iako poslije bilo koje priče slijedi naravoučenije, čak i par dana kasnije, ne vidim ga. Postoje tako neki periodi i životne situacije u kojima ne bi voljeli da se nađete. Da budem trener, selektor? Nema šanse. Ni ekipe mjesne zajednice, iako se čini da su sve to neki dragi ljudi. Zavisiti od nekoga danas je smješna rabota, vjerovati u nekoga takođe. U sukobu nesporne želje i deficita kapaciteta, čovjek se lako razapne. Postane ranjiv. Psihički progonjen. Da budem predsjednik saveza? Nema šanse. Ni izviđačke organiziacije. Treba planirati, osmisliti, postaviti prave ljude na prava mjesta. Zavisiti od svih njih. Jer jedna karika u lancu ne pokreće čak ni biciklo.

          Priznajem bio sam bijesan. Na ove moje, naše. Priznajem, bio sam ljut. Na sebe. Sa 13, imao sam dječački naivni entuzijazam da se sve može, ako se hoće. Sa 17, shvatao sam da možeš da želiš koliko hoćeš, ali da je džaba ako te neće. Sa 21, priznao sam sebi da nije sve tako lako kao što izgleda. Sa 27, pronađoh formu, nikako i sadržaj. Sa 31, vjerovao da postoji balans. Sa 37, da je bitniji sadržaj od forme. Danas, fudbalski, daj da budem jak, da mi prođe utorak, 15. oktobar.  

Rafael Nadal se vratio na prvo mjesto ATP liste. Mnogi će reći, bilo je očekivano i samo pitanje vremena. Opet, teniski svijet sa nevjericom je vrtio glavom i razmišljao dugo nakon saznanja da Španac mora na ozbiljnu pauzu zbog povrede koljena. Teorije zavjere govorile su da i ne može da podnese dominaciju Novaka Đokovića i da je razumno sačekao da Nole ispuca sav arsenal. Obzirom na motive Nadala i vjeru u sopstvene mogućnosti, ta teorija odmah pada u vodu.

Zašto je Nadal opet na vrhu ATP liste? Jedan od razloga je sigurno i činjenica da je promjenio stil igre. Mnogo je agresivniji, što je uzrokovanao savjetima ljekara da će duže ostati u igri, ukoliko na terenu bude što kraće. Koljena se nikada neće vratiti u savršeno stanje, to je jasno, ali sada prvi teniser svijeta ima recept kako ih držati pod kontrolom i daleko od ljekarskih ordinacija i hirurških stolova.

Nadal je i ranije bio u vrhu jer je imao tu prijeko potrebnu dozu nemilosrdnosti prema rivalima, uvijek pod stresom da bi sledeći meč mogao da izgubi, savršeno se pripremao i nikada nije potcjenjivao protivnika sa druge strane mreže. Njegovi porazi dolazili su na podlogama koje su mu manje odgovarale, protiv igrača koji su davali mnogo više nego što su kasnije ikada pokazivali u karijeri ili od vrhunskih majstora tenisa kakvi su Federer ili Đoković.

Taj, što bi naš narod rekao, peri-deri angažman koštao ga je gubitka zdravlja. Želja za pobjedom sada, sjutra, svugdje i u svakom terminu opteretila ga je toliko da je na kraju njegovo glavno oružje, savršeno izbalansirano tijelo za tenis, popustilo. Ne zaboravite, Nadal je pod teškim, disciplinovanim radom već od svoje desete godine, a 2001. pristupio je profesionalcima, sa samo 15 ljeta.

Rafael Nadal više sebi ne može da dozvoli da se brani na teniskom terenu. Zato se vratio nakon bolne pauze jači i bolji. Pametniji. Iskoristio je slobodno vrijeme da bolje, studioznije, analizira sebe i igru. Shvatio je da mora da prihvati činjenica da evoluiraju i igra i rivali, pa samim tim da mora da se promjeni i on. Ono što je jasno, Nadal ne gubi samopouzdanje. Iako je krajem prošle godine igrao loše čak i na šljaci, izgubio u prvom kolu Vimbldona, napravio je fantastičnu seriju na tvrdoj podlozi.

Da u svakoj savršenoj priči postoji vrijeme za kraj, dokazao je Novak Đoković, koji je Nadala poprilično lako i ubjedljivo pobjedio u finalu turnira u Pekingu. Dovoljno da se Noletovi navijači ponadaju da je smjena na vrhu došla zbog uvećanog angažovanja srpskog tenisera na privatnom planu, zbog vjeridbe i brojnih humanitarnih akcija. A upravo to treba da ih zabrine, jer u istoriji tenisa, najbolje su prolazile singl varijante. Nadal je upravo takav, kao vuk samotnjak, predator. Sa ciljem, biti najbolji, sada, sjutra, svuda i svugdje, svih vremena.

Diego Hektor Simeone odigrao je više od 100 utakmica za argentinsku reprezentaciju, osvojio deset trofeja kao igrač, pet kao trener, ali mu je samo jedna pobjeda nad Realom donijela veću slavu i popularnost nego sve što je do sada uradio na terenu i van njega. Ćolo Simeone kao trener Atletika iz Madrida napravio je ono što niko nije od 1999. srušio je Real na Bernabeu.

Diega su u djetinjstvu zvali ''Indijanac'' i ''serijski ubica'' jer je podozrivo, ispod oka gledao na drugare iz kraja. Teška roditeljska ruka i vojničko vaspitanje nijesu baš pomogli u socijalizaciji. A onda je počeo da se druži sa fudbalskom loptom. Sa 14 godina dobio je nadimak Ćolo, po igraču Boke Karmelu Simeoneu. Iako se u Argentini smatra da taj nadimak ima pogrdan prizvuk jer se koristi za odvajanje Indiosa od ostalih, Diegu nije smetao. Poznat po izuzetnoj čvrstini na sredini terena, nakon par godina seniorskog fudbala u Velezu, otišao je tamo gdje se taktička disciplina, krvavi faul i brutalan izgled jako cijene, u Italiju.

Piza je bila prva stanica, iako je već bio argentinski reprezentativac, uz tadašnje pravilo o maksimum tri stranca u klubovima, do nekog većeg nije mogao. Poslije dvije godine u Italiji, preselio se u Sevilju, a nešto kasnije i u Atletiko gdje je došao do zavidnog renomea. Kako i ne bi kada je sa njim osvojio duplu krunu u konkurenciji Barse i Reala. Ratnik na terenu i ključna figura u svlačionici, to je bilo dovoljno da ga se sjeti Inter. Kažu da je njegova volja za treningom bila u stanju da pomjeri i igrače pod upalom mišića, a trenirao je i u danima koje su za ostale bili slobodni.

Uspio je da isprovocira Dejvida Bekama da dobije crveni karton na SP u Francuskoj, nakon što je ušao u njega sa dvije noge, a zatim simulirao da ga je Englez žestoko udario. Jedan je od prvih fudbalera koji su optuženi za simulaciju, ali je on kratko odgovorio, ''sve ću uraditi da moj tim pobjedi, bez obzira na sankcije''. U sledećem susretu, Artur Numan ga je pokosio na sličan način kao on Bekama.

Nakon osvajanja Kupa Uefa, pridružio se argentinskoj koloniji u Laciju, sa kojim je osvojio titulu u Seriji A. Nije odustao od svog stila, koji je okarakterisao kao ''jurim po terenu sa nožem u zubima''. Vratio se u Atletiko, a zatim završio u rodnoj Argentini, u Rasingu u kojem je samo promjenio dres, za crno odijelo i crnu košulju i počeo trenersku karijeru. Poslije promjene vlasnika Rasinga, seli se u Estudiantes, sa kojim osvaja titulu, što je uradio i sa Riverom dvije godine kasnije.

Slijedi loša epizoda u San Lorencu, a po sopstvenom priznanju, toliko se zasitio argentisnkog klupskog fudbala, da je čekao bilo kakvu ponudu iz Evrope, pogotovo Italije. Želja mu se ispunila, nakon poziva Katanije, sa kojom je uspio da obezbjedi opstanak. Imao je slobodno ljeto, pa ga je iskoristio da pomogne Rasingu, još jednom, a nakon otkaza koji je dobio Gregorio Manzano u Atletiku, dobio je priliku na velikoj sceni. Iako su ga optuživali da njegov tim ''igra samo da ne primi gol'', da je stil Atletika ''turoban i mračan'', da zavisi samo od jednog igrača, Radamela Falkaa, Simeone je osvojio Ligu Evrope, Kup Kralja i u prošloj sezoni došao do trećeg mjesta u Primeri i direktnog plasmana u Ligu Šampiona.

Ovog ljeta maltretirao je Barselonu u dva meča Super Kupa, nije izgubio, ali nije osvojio trofej jer je Barsa postigla gol više u gostima. Pobjedio je u prvih sedam mečeva Primere, između ostalog i Real, prethodnog vikenda, a pobjedom je startovao i u Ligi Šampiona, savladan je moćni Zenit, lako i ubjedljivo 3:1. Potpuno suprotno se ponaša pored aut linije i na pres konferencijama. Uvijek savršeno stilizovan, poskakuje kao kokice u loncu poslije svakog dodavanja, grize za pobjedu, ali i nakon trijumfa uvjerava sve da Atletiko ne može bolje od Barse i Reala, jer za više treba mnogo više novca.

Ćolo je jedan od najboljih trenera današnjice, zato što ima autoritet, ima rezultate, a nema problema da izgovori da njegov tim sa vremena na vrijeme igra loše ili da kaže da je upravo on promašio sa izmjenom. Još uvijek je savršeno spreman da zamjeni bilo kog od igrača na treningu, a za njega fudbaleri uklizavaju još dok su u svlačionici. Diego Hektor Simeone ostavio je trag svuda gdje je igrao i radio, očekujte ga na naslovnim stranama sportskih glasila i modnih magazina u narednom periodu.

Samopouzdanje je kategorija koja dolazi iz hrabrosti da se pobjedi strah. Vjerovatno je najvažnija na putu od prosječnosti do elite, vjerovatno najpotrebnija kada na sportskom terenu treba praviti razliku između pobjednika i poraženog. Jedan je od rijetkih koja ne može da se kupi, ali može da se nadogradi. Upornim radom na sebi, vjerom u trenera i saigrače. To je onaj osjećaj u svlačionici kada pogledate lijevo, pa desno, pa ispred sebe i shvatite da ne postoji neka druga grupa ljudi sa kojima bi bili u tom trenutku. To je onaj osjećaj kada u individualnom sportu ne razmišljate o sledećem rivalu, nego o sebi.

          Poštovanje je kategorija koja dolazi iz hrabrosti da se pobjedi sujeta i gordost. Kad se odreknete svog, da bi se podredili kolektivu, hijerarhiji i komandnom lancu. Kad slušate trenera, gledate ga u oči, ne trepćete, ne češete se, ne namigujete, ne dobacujete, ne glumite mangupa. Kad sjedite na klupi i željno čekate da uđete u igru, ne razmišljajući o tome zašto nijeste u prvom timu, nego kako možete da pomognete ekipi koja se muči. Kad ne razmišljate da nijeste na terenu zato što nijeste simpatični treneru. Kad shvatite da nijeste na terenu jer u datom trenutku ima neko bolji, iskusniji, pametniji, neko ko donosi bolje odluke za tim, neko ko je bolje radio na treninzima. Kad vas ne zanimaju čaršijske priče ko koga gura, ko je kome rod, ko plaća da bi igrao. Poštovanje je kad vjeruješ u sebe i one koji umjesto tebe donose odluke. Ne može da se kupi, mora da se nadogradi.

Želja je kategorija koja dolazi iz hrabrosti da se napravi korak dalje, da se ode u nepoznato, osvoji nova teritorija, sazna više. Želju ne može niko da vam ospori ukoliko dajete sve od sebe, ne štedite se na terenu i van njega, usavršavate se danima i noćima, za svoje i opšte dobro. Želja za upoznavanjem sopstvenih mogućnosti, želja za razotkivanjem slabosti, želja za spoznajom da se može više. Ukoliko nemate dovoljno želje, okružite se dobrim ljudima, nadajući se da i za adrenalin važi princip spojenih sudova.

          Želju, poštovanje i samopouzdanje niko ne može da vam kupi, ali suplementi postoje. Ukoliko vam neko servira dovoljno novca, želja da se ostane na mjestu na kojem ste, postaje veća od želje za napretkom. Kao i kod svakog suplementa postoje dobre stvari, komfor, komoditet, slava, popularnost, prepoznavanje. Sa druge strane, suplementi donose i apatiju, samozadovoljstvo, manjak mašte, ideja. Samo pravi balans izvodi vas na pravi put. Šampionski.

          Stvarati boljeg od sebe nije samo sportski recept, nego i životni. Samopouzdanjem ''napadate'' okruženje, poštujući roditelje, partnera, djecu, prijatelje, željom da stvarate bolji život. Sebi. Svima. Postoji jasna razlika između dobrih namjera i loših rezultata. U konačnom ishodu. Kao što postoji jasna razlika između pretakanja riječi u dijela, odnosno nedjela. U konačnom ishodu. Potrudite se da vaš prelaz bude iz keca u glavu.

Vilijem Entoni rođen je u Brižu, u Belgiji. Imao je 21 dan u trenutku kada je prvi put udahnuo vazduh u Francuskoj. Njegov otac, Amerikanac, profesionalni sportista, dobio je ponudu da se dokazuje 15 dana u Parizu i nije je odbio, na radost, njegove majke, manekenke, Holanđanke. Zbog besanih noći uslovljenih rođenjem djeteta, nije bio baš najbolji na probnom radu, ali je zahvaljujući minulom, dobio višegodišnji ugovor. Nije ga odradio do kraja, završio je karijeru u Normandiji, poznatijoj po drugom svjetskom ratu i Danu D.

Mali Vilijem Entoni nije krenuo očevim stopama, volio je fudbal i nije vjerovao da će biti dovoljno visok. Ipak, sa 15 godina i to se promijenilo. Uz sjajan osjećaj za prostor i brzinu, imao je i dovoljno hrabrosti da uđe u kontakt sa višim, jačim, a njegova moć snalaženja opčinila je i čelne ljude obrazovne ustanove za sport i učenje, gdje je završio kao stipendista i postao dio francuske sportske elite. Upravo je u to vrijeme dobro razmislio i odlučio da preda papire za francusko državljanstvo. Odbio je pozive brojnih koledža, a sa 18 godina postao je najbolji mladi igrač Evrope u timu u kojem su mu saigrači bili budući kum i najbolji prijatelj.

Kao i njegov otac, na probnom radu, ali u Americi, nije se najbolje snašao. Najbolji defanzivac njegove buduće ekipe, ''prebio ga je kao mačku'', ali video snimak njegovih najboljih poteza omogućio mu je novu šansu. A tada je bio fascinantan. Toliko dobar da su ga njegovi budući poslodavci zamolili da više ne trenira bilo gdje, samo da bi ga sakrili od konkurencije. Poslušao je savjet, a ostalo je istorija. Već u prvoj sezoni osvojio je titulu, zatim drugu, treću. Mnogi su dobijali epitet najboljeg igrača svijeta na poziciji na kojoj i on igra, a Vilijem Entoni je bio na marginama, uporno sakupljajući trofeje.

Svake godine, osim 2011. za razliku od ostalih evropskih zvijezda, bio je prvi na pripremama reprezentacije. Za vrijeme štrajka u najboljoj ligi na svijetu, vratio se u Francusku, igrao za 2000 eura, iako je za samog sebe platio osiguranje u iznosu od 250 000. Kupio je čak i 20 odsto akcija kluba u kojem je igrao, da bi pomogao u vrijeme ekonomske krize, a još 20 odsto mu je zagarantovano kada završi karijeru. Platio ih je iznad cijene. Nikada nije odbio poziv za reprezentaciju, osim za to jedno svjetsko prvenstvo, zbog nesređenih odnosa u porodici, razvoda od holivudske zvijezde. Njegova riznica reprezentativnih trofeja bila je oskudna, vjerovatno je više medalja dobio iz biologije u osnovnoj i srednjoj. Samo po srebro i bronza.

I dok su se individualni uspjesi množili, vrijedni debelih memoara, već u tridesetoj on je imao snage za još jedan pohod. Četvrta titula u Americi pobjegla mu je za poen, a on je izašao samo jači. Sada je njegov prateći orkestar bio mnogo harmoničniji. Kada je on otišao preko Atlantika, bio je treći Francuz koji je potpisao profesionalni ugovor. Sada, uz njega i kuma, bilo je još šest takvih igrača, možda manje klase, ali vrijednih i ornih da idu do kraja.

Vilijem Entoni bavi se i humanitarnim radom u slobodno vrijeme, dijeli skupe ulaznice onima koji to ne mogu da priušte, uživa u razgovoru sa ljudima, voli da stvara muziku. Svakog dana sazna nešto novo o sebi i okolini, vaspitavan je da postane šampion, dugo se nalazio u njihovom društvu. Zato i ne čudi što je u noći prije finala evropskog prvenstva u košarci ušao u sobu Nikole Batuma, zagrlio kuma, Borisa Diaa i iskreno rekao, ''mnogo sam umoran, preuzmite''. Zato je danas Francuska šampion, a Toni Parker čovjek koji je poput Doka Holideja, ušao tiho i otišao u legendu. Kada nešto nosiš u srcu, nijesu bitni ni porijeklo, ni roditelji, ni mjesto rođenja, već želja da ljubav koju dobiješ, uzvratiš.

Brazil je fudbalska Meka, lagano je preko usta prevalio prije par dana, jedan od najvećih majstora ove igre, Klarens Sedorf. Bez namjere da se dopadne tazbini, jer mu je žena iz ove zemlje, bez namjere da se dopadne navijačima Botafoga, kluba u kojem igra, jer je u godinu i kusur dana igranja lopte na brazilskim terenima stekao status božanstva, pa sada može birati i novu ženu i novi klub.

Prošle godine u ovo doba mnogi su pomislili da je Sedorf samo još jedan u nizu igrača koji koristi svoje nagomilano iskustvo da bi lagano došao do novca igrajuči penzionerski fudbal na nekom egzotičnom mjestu. Sada, fudbaler koji je prvi došao do titula Lige Šampiona sa tri različita kluba, Ajaksom, Realom i Milanom, u 37. godini prevodi Botafogo. Iako u svom CV-u ima 21 trofej, jako želi onaj za brazilskog šampiona. A već je osvojio šampionat Carioca, za najbolju ekipu države Rio de Žaneiro. Ovih dana, ne zna se ko više uživa u njegovim liderskim sposobnostima, majstorijama sa loptom, fantastičnim fizičkim predispozicijama. Uvijek u centru pažnje, od strane reditelja prenosa, mladih igrača koji žele da nauče, trenera koji ga predstavljaju kao primjer kako treba, do žena koje jedva čekaju da Sedorf po završetku meča skine dres, zamjeni ga sa rivalom i pritom demonstrira savršen trbušni zid. Bez obzira što je to momak koji je rođen na Surinamu i koji je fudbal učio i naučio u Holandiji u čuvenoj Ajaksovoj akademiji.

Kada je trener Osvaldo de Oliveira saznao da će Sedorf pristupiti Botafogu, nije znao koja bi pozicija odgovarala igraču koji ima najviša primanja u istoriji brazilskog klupskog fudbala. Danas, njegovom treneru izgleda da je svejedno. Bez obzira šta se dešava na terenu, Klarens je tamo gdje treba svom timu. Iako mečeve počinje na poziciji centralnog veznog, lagano se transformiše u ofanzivca po lijevoj strani, špica ili zadnjeg veznog. Ako su bekovi u problemu sa rivalom, eto Sedorfa da pomogne, lijevo, desno, nebitno je. To još jednom dokazuje da se sve u životu i fudbalu može naučiti.

Sedorf ima težak zadatak jer je Botafogo u finansijskim problemima, pa kao i većina klubova u Brazilu zavisi od prodaje igrača. Iako je do juče nepoznati Vitinjo otišao u CSKA za 10 miliona eura, postavlja se pitanje da li će opravdati uloženi novac. Jer igrati pored Sedorfa, priznao je, bilo je lako. I zadovoljstvo. Sada je na njegovoj poziciji Hyuri, dečko koji je u brazilskoj seriji D, u Audax Riju, za dvije godine upisao 14 nastupa i postigao dva gola. Pored Sedorfa je u četiri meča za Botafogo, u kojem igra na pozajmici, jer prvoligaš nije želio da odvoji ni centa za njega, već sada ima tri gola na četiri susreta.

Iako izgleda kao da može da igra još dugo, Klarens se priprema za život pored terena. Godinama je u slobodno vrijeme fudbalski analitičar i komentator na najpoznatijim svjetskim tv stanicama, a vrlo je vjerovatno da će pokušati da napravi i ozbiljnu trenersku karijeru. Osim toga, uživa u humanitarnom radu, vezan je za rodni Surinam kojem svaka njegova donacija dođe kao dječji dodatak sumornom državnom budžetu.

Sedorf je jedan od onih koji su uvijek bili u sijenci, iako su napravili i previše.  Iako izgleda da njegovo fudbalsko vrijeme ističe, po njegovom mišljenju prave stvari tek dolaze. Spreman je da odgovara na pitanja čitalaca u New York Times-u, bude vlasnik restorana i moto tima, organizuje brojne seminare i predavanja o značaju obrazovanja sportista. Na kraju, Sedorf praktikuje to što govori, tijelo održavate u najboljoj formi, jedino ako glava zna šta da radi sa njim.

Ne mislim da postoji razlog da neko preozbiljno shvati dan kada se susreću petak i trinaesti u mjesecu. Samo u tinejdžerskom periodu, hvatao sam sebe kako po istom tragu hitam ka autobuskoj stanici u Nikšiću, ka jednoj od trafika, da pronađem omiljeni list ''Koš'', odnosno ''Košarka''. Tada sam mislio da činim pravu stvar, poštujući rutinu koja me dovodila do rješenja. U to doba, bonova, redova, ničim izazvanih i nepravednih sankcija, pronaći i imati za omiljeni časopis bila je premija.

Petkom, standardno, zahvaljujući poznanicima i prijateljima iz fudbalskog saveza u terminu od 19 sati igram mali, mini fudbal. Entuzijazam, protiv klase i kvaliteta, uvijek učini da sat vremena brzo prođe. Neka vrsta relaksacije i kanalisanja negativne energije ka lopti, suptilnom varanju rivala kroz nadigravanja, vodi vas u paralelni univerzum. Ako zamislite život kao ekspres lonac, zamislite ovaj fudbal kao ventil, samo što ja rijetko pištim.

U poslednje vrijeme, ne družim se previše sa ženom i djetetom, ima tih perioda kada posao mora da bude prioritet, a u takvim trenucima, uvijek familija trpi. Tako je i moja Iva plakala dok je tata govorio pa pa, a dok se kapija zatvarala kiša je počela za nijansu jače da pada. I onda slijedi ta priča o rutini, jer na putu od sada moje Stare Varoši do sportskog centra Kalezić na Zabjelu, postoji lijepa pješačka dionica, ma šta ko mislio, koja vodi pored Čepuraka, Hemomonta, pored terena lokalnog drugoligaša, do nove Panonke. Onda 100 metara desno i to je to, 20 minuta suptilne rekreacije i rasvijetljavanja stanja uma.

Prokapanje se ubrzo pretvorilo u jači pljusak, kasnije i u provalu oblaka, ali to putnika namjernika nije spriječilo da dođe do cilja u minut do hepeninga. Iako sam se iskreno radovao druženju sa loptom, poslije manje od pola sata napustio sam termin, jer sam se osjećao nelagodno sa samim sobom i saigračima. Navikao sam da igram sa obavezom, da istrčim koliko mogu, bez obzira na kvalitet i stanje duha, ali nijesam imao povratnu reakciju. Da ne bih pištao, pokupio sam se na vrijeme.

Pri povratku istom trasom, različitim smjerom, uhvatio sam se da razmišljam o životnom sadržaju, a ne formi. Očigledno da sam prešao granice svjesnog, jer sam u toku napora da razlučim dobro od zla, bolje od goreg, važnije od nevažnog, upao u šaht. Na korak od počivših, pored Čepuraka, na pola puta od kuće. Od mraka, nagomilanog lišća, nijesam dobro shvatio postavljeno granje kao legitimno upozorenje. Skliznuo sam desnom nogom, upao do lakata koji su mi poslužili za amoritizaciju. Nasmijao sam se sebi, onako mokar, znojav i uprljan, pomalo krvav, jer sam povrijedio desnu potkoljenicu. Pala muva na međeda. Pridigao se, otresao, krenuo dalje i shvatio da mi nedostaju novčanik i mobilni.

Tada sam se šerlokovski prisjetio da na privesku koji sam dobio od fudbalskog saveza, postoji i mala lampa, kojom sam izučio sadržaj šahte, zadovoljan što nijesam dio istog. Poslije detaljno osmotrenog terena, uvidio sam da je jedini način da spasim lična dokumenta i mobilni povratak nazad. Vadio sam granje, bacao na pločnik, uskočio, pokupio što me zanimalo i vratio sve na svoje mjesto. Agonija koja je trajala dvadesetak minuta, nije zanimala nikog od vozača koji su prošli tim dijelom grada, a u istom periodu nije bilo pješaka. Tako da sam bio sam sa sobom, svoj na svome.

Iako sam izgledao kao beskućnik poslije uragana, dijete mi se obradovalo na vratima. Žena se brižno raspitivala o povredi, a pri svakom pokušaju objašnjavanja šta se desilo, uslijedili bi osmjesi na sve strane. Zato je i volim, zna da me nasmije. Interesantno da je u istom periodu neko u javnom izvlačenju igre na sreću Loto došao do sedmice. Time se objedinila moja davno postavljena filosofska misao, ''nekome je život majka, nekome maćeha, a nekome socijalni radnik''.

Petak. Šesti septembar. Poslije uobičajenih trauma na poslu, shvatio sam da imam mučninu u stomaku, sasvim normalnu za dan kada igra fudbalska reprezentacija. Osjećaj loš, a cigla koja se ljuljala u želudačnom prostoru, uvećala se nakon frustracija kojima sam podvrgnut u popodnevnim satima zbog igre košarkaške reprezentacije.

U jednom trenutku to je izgledalo kao da smo nekoliko lenjivaca iz naučno-obrazovnih emisija preselili iz prirodnog staništa na parket. Centri već treću utakmicu ne mogu da pogode sa metra, a osim Rajsa, teško da neko ima snage da uđe u reket, zabode hrabro i na kraju i položi loptu u koš. Iako su nam Bosanci sve ostavili na tacni, pripremili pobjedu, mi smo džentlmenski, kao da smo domaćini šampionata, u skladu sa dobrim glasom koji vučemo iz brojnih turističkih sezona, da se neko slučajno ne naljuti, njima prepustili trijumf.

Tako izgleda pregled meča iz ugla prosječnog gledaoca foteljaša, neopterećenog trenažnim procesom, snagom rivala, dešavanjima unutar reprezentacije i taktičkim komplikacijama. Čvrsto vjerovanje u njihovu vjeru, sposobnosti, dobre namjere, rijetko je na ovim prostorima, a nervozu koju emituje tv prenos sportskog nadmetanja u kojem naši gube trebalo bi nekako transformisati u energiju zaduženu za bolji rad u bašti, sređivanje kuće ili u učenje stranog jezika.

Kako se približavala fudbalska utakmica Poljska – Crna Gora, tako sam uplivavao u široke vode sistema, šta bi bilo kad bi bilo. Baviti se kalkulacijama, uvijek je pogrešan potez, a ako stvari ne okrenete tako da upravo vi gospodarite situacijom, ne može na dobro da okrene. Pisanje na društvenim mrežama, u trenucima sportskog nadmetanja, takođe može biti problem, jer put od dobrih želja, do frustracija uslovljenih njihovom nerealizacijom je kratak i trnovit.  

Iako je nada da će San Marino napraviti gorostasno iznenađenje u Ukrajini potonula nakon 15 minuta, nijesam se predavao. Ni onog trenutka kada je Vladimr Božović namignuo kameri, a Krkotić to lijepo ispratio. Iako sam pomislio da bi lijepo bilo da im neko zapne šamarčinu, jer takve gestikulacije govore da vam je svejedno, da imate tremu ili da vam je koncentracija nula prekrižena što se kasnije obistinilo.

I kada su nas stisli kao mali maturant drugaricu iz klupe na prvom plesu i razvlačili nas kao pitu, mi smo prvi pronašli i sir i meso na drugoj strani preko Damjanovića. Osjećaj je sjajan, to je jedini termin kada možete da dreknete iracionalno, da vas komšiluk ne shvati pogrešno, bez obzira na kvalitet vokabulara koji je tada u opticaju. Gol koji smo primili nijesam ni vidio u realnom vremenu, bio sam na kapiji, nakon zvučnog signala da su mi stigli žena i dijete potrčao sam ka vrtima, jer to su jedini trenuci kada sam iskreno srećan, kada Iva kaže tata, poništava sve loše i neprimjereno.

Fudbalska majstorija Levandovskog tako je ostala u drugom planu, nekako sam to lako prebolio, kao i ostatak poluvremena, dok smo se branili fajterski i panično. Kao i ostatak utakmice, dok smo igrali fajterski. Uprli, kako se to ponekad kaže. I ništa im nijesam zamjerao. Ni greške u odbrani, ni promašaje pred golom, ni trenutke pada koncentracije, ni loše procjene, čak sam u momentu gola Poljaka koji na kraju nije priznat napisao, bravo momci, pobili ste se za medalju.

Zaspao sam u petak, prije ponoći, mada mi to nije običaj, valjda pod emocijama. Slabo sanjam, odnosno pamtim snove, ali očigledno je višak emocija učinio svoje. Uglavnom... ''Vozi nas tako Anto Drobnjak, u američkoj limuzini nekoj, bez krova, sluša hip hop, sa vjertom u kosi, do njega naprijed Branko Brnović, selektor, vidno nervozan, iza njega ja, koji objašnjavam Brni nešto i Goran Mihaljević Gope, sekretar reprezentacije, koji klima glavom i uvjerava selektora da ima smisla što ja pričam. Kao da da je to malo, vozimo se nikšićkim ulicama, u gradu kojem sam odrastao i lagano prilazimo mojoj ulici, gdje ispred ulaza stoji moj otac Sava sa maltezerom Medom, i zove nas na priganice koje je napravila majka Milka. U kafani ispod našeg balkona, već sjede Savić i Jovetić, sa Brankom Latinovićem, momkom koji je zadužen za odnose sa javnošću u FSCG. Ivan Radović, PR, razgovara uz čaj sa Amilom Gerinom, sekretarom sudijske komisije i objašnjavaju situacije u našem kaznenom prostoru. Tu su još i Luka Đorđević, Marko Bakić, Boris Cimljanić, Andrija Vukčević, Deni Hočko, Balša Banović, Alija Krnić, Matija Gligorović...''

Kako smo ušli u ulaz, prošli dvadesetak stepenica, pomenuli par igrača i situacija, lokalizovali majku i priganice, tako se film prekinuo, ja sam se probudio, ugledao ženu i dijete, pogledao ekran na mobilnom na kojem je pisalo 5:15. Uhvatio sam sebe u razmišljanju da bi tuš pomogao, kao i promjena majice jer je ona na meni bila više nego mokra od znoja. Bio sam jako srećan jer su mi u san došli samo dragi ljudi.

U 5:40, osvježen, shvatio sam da bi sport trebao da bude igra, a da od rezultata ne bi trebalo da zavisi i stanje duha nacije. Lijepo je  kada pulsiramo, kada vibriramo pod talasima osjećanja koje dobijamo zbog i oko lopte. Isto tako je lijepo i kada imamo energiju da podržimo sve što ima dodirnih tačaka sa reprezentacijom. Ali, treba i da imamo snage da ih ostavimo na miru oko stručnih pitanja i da se bavimo samo elementima u kojima mi možemo da doprinesemo. Glas, ruke, podrška svojima, respekt rivalima. Za takvu borbu treba da budemo jaki u glavi, pametni, mudri, spremni da uguramo mane u sebe, da ispoljimo samo kvalitete. Ostaje da vidimo koliko smo dobri, bez obzira na kvantitet, u životu i sport uvijek pobjeđuje kvalitet.

Prošlog vikenda odigrani su mečevi 3. kola Bundeslige. Favoriti su redom pobijedili, nosilac duple krune Bajern trijumfovao je protiv Nirnberga uz fenomenalne pogotke Riberija i Robena, vicešampion Dortmund je uz gol iz peterca Roberta Levandovskog bio bolji do Verdera, dok je Leverkuzen u goleadi na Baj Areni sa 4:2 savladao Menhengladbah. Ukupno 26 golova, preko 400 000 gledalaca na tribana, milionski auditorijum pored tv ekrana. I čak 8 crvenih kartona?!

Subota, 24. avgust. Bundesliga slavi 50. rođendan. Nakon što je Dortmund osvojio tri nova boda u petak, u terminu od 15 sati i 30 minuta na teren je izašlo deset ekipa željnih nadigravanja. Crveni karton broj jedan. Prvi momenat vrijedan pažnje već u desetom minutu. Salihović izvodi penal, silovito lijevom trese mrežu, slavi gol u društvu saigrača i nakon dobacivanja Juliana Šustera, uzvraća laganim šamarom. Sudija ne prašta, a Salihović, modar od muke, napušta teren. Crveni karton broj dva. U 14. minutu Benedikt Hovedes obara rivala iz Hanovera u kaznenom prostoru, dobija direktni crveni, poslednji igrač odbrane. Crveni karton broj tri. 41. minut. Fransis Koklan je na pozajmici iz Arsenala u Frajburgu, navikao je na žustrinu Premijer lige, nakon dva nesmotrena starta i dva žuta kartona, onaj crvene boje ga šalje u svlačionicu. Crveni karton broj četiri. 64. minut. Luis Gustavo Diaz debituje za Volfsburg. Došao je iz Bajerna za dvadesetak miliona eura, za godišnju platu od sedam miliona. Željan dokazivanja, ne bira sredstva da dođe do lopte. Dva žuta pretvaraju se u crveni. Crveni karton broj pet. 74. minut. Šabolš Hušti pogodio je Hanover iz penala protiv Šalkea, ali je i kramponima odradio sitan vez po licu defanzivca gostiju. Visoko podignuta noga, bolna grimasa, direktan put ka suspenziji. Crveni karton broj šest. 85. minut. Agonija u Hanoveru se nastavlja. Sudija Bastijan Dankert dobar je u matematici. Jedan žuti karton i još jedan žuti karton za Kristijana Fuksa iz Šalkea su dva žuta kartona. A dva žuta, to smo već naučili alhemičarski se pretapaju u crveni. Crveni karton broj sedam. 90. minut. Momci iz Frajburga su previše nervozni. Admir Mehmedi bijesno gestikulira, pokazujući jasno sudiji da smatra da njegovo stanje svijesti nije normalno. Uvreda za sudiju. Put u svlačionicu.

Jednom je sjajni fudbaler Fadilj Vokri navodno izjavio '' ova noć nije bila moj dan'', što vjerovatno najbolje opisuje dešavanja na njemačkim prvoligaškim terenima. Sa jedne strane, ekspanzija Bundeslige je jasna i prepoznatljiva, od fenomenalnih stadiona, infrastrukture, broja gledalaca, kvaliteta igre. Sa druge strane, fudbaleri su pod velikim pritiskom, konkurencija u timovima je sve jača, a mjesta za kiks je sve manje. Količina stresa emitovana tokom jednog fudbalskog meča veća je od bilo koje skupštinske maratonske sjednice. Previše toga se dešava u tako malo vremena i fudbaleri pište kao ekspres lonci.

A koliko je dobra atmosfera bitna i koliko može da ponese aktere sportskog događaja, svjedoci smo svakodnevno. ''Publika je bila večeras moj 12-ti igrač'', u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu upotrebio je jednom prilikom odlični bokser Azis Salihu. U Njemačkoj na tribinama i na terenu nema mjesta za nesmotrene, grubijane, simulante, nevaspitane i nekulturne, nema mjesta za  igrače koji ne poštuju pravila i službena lica, naravoučenije je ove priče. Toliko gledalaca na tribinama zaslužuje najbolje, a Njemci će se potruditi da to tako i bude. A možemo i mi. Možda malo više crvene farbe učini svoje.

Onog trenutka kada je Mišel Platini izgovorio njegovo ime i prezime, kada je i zvanično svima postalo jasno da je Frenk Riberi najbolji igrač Evrope u prošloj takmičarskoj sezoni, dečko nenaviknut na osmjehe, pružio je jedan. Lokalne vizuelne estete zaboravile su njegov talenat, kvalitet, čak i novac i glasno izgovorile, '' a, to je onaj sa ožiljkom!?''

Frenka Riberija život nije mazio, a ožiljak koji je dobio u saobraćnoj nesreći kada je imao samo dvije godine podsjeća ga da uvijek mora više i bolje. Već tada je išao, ne glavom kroz zid, nego glavom kroz šoferšajbnu, što možda najbolje opisuje njegov životni i fudbalski put. Zbog ožiljka je provociran i ponižavan, zbog ožiljka je tučen i tukao je, zbog njega mu nijesu vjerovali, zbog njega su se plašili, pripisivali mu nadimke, zvali ga životinjom.

A on je samo volio loptu. Iz Bulonja na moru, preselio se 140 km dalje, do Lila, sa 13 godina, jer je tada konačno neko prepoznao talenat. Sa 16 su mu rekli da nije za njih, jer je bio katastrofalan u školi. Zbog ljubavi prema lopti, mijenjao je sredine, igrao za 150 do 250 eura, bio odbijen u rodnom mjestu, Aleu, Gengampu, Kaenu, u međuvremenu, zbog ljubavi prema ženi promjenio je i vjeru. Nakon što je dva mjeseca radio sa ocem od 5 ujutro do 19 sati uveče, dobio je još jednu šansu u Brestu.

Za godinu dana, upisao je 23 asistencije, a njegovi driblinzi, periferni pogled, osjećaj za prostor, vrijeme, saigrače, potirali su njegovu nevoljnost da se vraće u odbranu i pomaže u defanzivi. Tražili su ga mnogi, izabrao je Mec, voljeli su ga neograničeno, obećali mu takvu slobodu u igri. Toliko je bio dobar da mu je turski Galatasaraj ponudio 800,000 eura ''na ruke'' samo da se pojavi na Bosforu. Put od 250 eura do skoro miliona prošao je za manje od 18 mjeseci. Još jedan dokaz da novac sam dođe, prije ili kasnije, jedini i glavni preduslov, morate biti dobri.

Ipak, nije mogao da ohladi glavu, bio je ratoboran na terenu i van njega, dobio je brojne suspenzije zbog krvničkih startova, ali i verbalnih razmirica sa upravom Galatasaraja. Svjestan spektakla koji nudi na terenu, tražio je mnogo veću platu, a dobio je šut kartu. Novu priliku tražio je u Marseju, kod Žana Fernandeza, čovjeka koji ga je obožavao još u Mecu. Opet je bio briljantan, toliko da je njegova cijena porasla na 25 miliona. Lion je to želio da plati, Real nije. Da ga navijači Marseja ne bi razapeli zbog odlaska u rivalski klub, morao je u Njemačku.

U Bavarskoj su bili zaljubljeni u njegov karakter, Hicfeld je o njemu pričao bajke, saigrači su svakodnevno izvještavali o njegovim šalama, a on je ''zalijepio šamarčinu'' navijačima, jer špansko sunce sija jače, a u Minhenu je hladno. Nije mu tako bilo u zagrljalju maloljetne Zahije, zbog koje su Benzema i on morali i na klupu. Ali, u sudu. Sve je završeno vansudskom naknadom, što Riberiju nije teško palo, jer je potpisao novi petogodišnji ugovor, 10 miliona eura po sezoni. Bruto.

I dok je u domovini bio na drugom mjestu najomraženijih ličnosti, jer je u međuvremenu stigao i da podigne bunu protiv selektora Domeneka, u Njemačkoj njegova reputacija raste. Kod Jupa Hajnkesa, dobija na ozbiljnosti, sve više igra u odbrani, leti po terenu, a nema više ni problema sa povredama. Špansko sunce više nije tako jako, troje djece ga je smirilo, ubijedilo da postoji drugi način. Uobličilo do perfekcije. Na terenu pobijeđuje špansku imperiju, a put od pomoćnika u čeličani do jednog od najboljih fudbalera svijeta za desetak godina sada djeluje lagan za sve. Sam Riberi kaže, sad jeste sve lako, najveću bitku u životu sam dobio na vrijeme, kad se pogledam u ogledalu, svakog dana, podsjetim se na to.