Vlado Wall-E Perović

Petak. Šesti septembar. Poslije uobičajenih trauma na poslu, shvatio sam da imam mučninu u stomaku, sasvim normalnu za dan kada igra fudbalska reprezentacija. Osjećaj loš, a cigla koja se ljuljala u želudačnom prostoru, uvećala se nakon frustracija kojima sam podvrgnut u popodnevnim satima zbog igre košarkaške reprezentacije.

U jednom trenutku to je izgledalo kao da smo nekoliko lenjivaca iz naučno-obrazovnih emisija preselili iz prirodnog staništa na parket. Centri već treću utakmicu ne mogu da pogode sa metra, a osim Rajsa, teško da neko ima snage da uđe u reket, zabode hrabro i na kraju i položi loptu u koš. Iako su nam Bosanci sve ostavili na tacni, pripremili pobjedu, mi smo džentlmenski, kao da smo domaćini šampionata, u skladu sa dobrim glasom koji vučemo iz brojnih turističkih sezona, da se neko slučajno ne naljuti, njima prepustili trijumf.

Tako izgleda pregled meča iz ugla prosječnog gledaoca foteljaša, neopterećenog trenažnim procesom, snagom rivala, dešavanjima unutar reprezentacije i taktičkim komplikacijama. Čvrsto vjerovanje u njihovu vjeru, sposobnosti, dobre namjere, rijetko je na ovim prostorima, a nervozu koju emituje tv prenos sportskog nadmetanja u kojem naši gube trebalo bi nekako transformisati u energiju zaduženu za bolji rad u bašti, sređivanje kuće ili u učenje stranog jezika.

Kako se približavala fudbalska utakmica Poljska – Crna Gora, tako sam uplivavao u široke vode sistema, šta bi bilo kad bi bilo. Baviti se kalkulacijama, uvijek je pogrešan potez, a ako stvari ne okrenete tako da upravo vi gospodarite situacijom, ne može na dobro da okrene. Pisanje na društvenim mrežama, u trenucima sportskog nadmetanja, takođe može biti problem, jer put od dobrih želja, do frustracija uslovljenih njihovom nerealizacijom je kratak i trnovit.  

Iako je nada da će San Marino napraviti gorostasno iznenađenje u Ukrajini potonula nakon 15 minuta, nijesam se predavao. Ni onog trenutka kada je Vladimr Božović namignuo kameri, a Krkotić to lijepo ispratio. Iako sam pomislio da bi lijepo bilo da im neko zapne šamarčinu, jer takve gestikulacije govore da vam je svejedno, da imate tremu ili da vam je koncentracija nula prekrižena što se kasnije obistinilo.

I kada su nas stisli kao mali maturant drugaricu iz klupe na prvom plesu i razvlačili nas kao pitu, mi smo prvi pronašli i sir i meso na drugoj strani preko Damjanovića. Osjećaj je sjajan, to je jedini termin kada možete da dreknete iracionalno, da vas komšiluk ne shvati pogrešno, bez obzira na kvalitet vokabulara koji je tada u opticaju. Gol koji smo primili nijesam ni vidio u realnom vremenu, bio sam na kapiji, nakon zvučnog signala da su mi stigli žena i dijete potrčao sam ka vrtima, jer to su jedini trenuci kada sam iskreno srećan, kada Iva kaže tata, poništava sve loše i neprimjereno.

Fudbalska majstorija Levandovskog tako je ostala u drugom planu, nekako sam to lako prebolio, kao i ostatak poluvremena, dok smo se branili fajterski i panično. Kao i ostatak utakmice, dok smo igrali fajterski. Uprli, kako se to ponekad kaže. I ništa im nijesam zamjerao. Ni greške u odbrani, ni promašaje pred golom, ni trenutke pada koncentracije, ni loše procjene, čak sam u momentu gola Poljaka koji na kraju nije priznat napisao, bravo momci, pobili ste se za medalju.

Zaspao sam u petak, prije ponoći, mada mi to nije običaj, valjda pod emocijama. Slabo sanjam, odnosno pamtim snove, ali očigledno je višak emocija učinio svoje. Uglavnom... ''Vozi nas tako Anto Drobnjak, u američkoj limuzini nekoj, bez krova, sluša hip hop, sa vjertom u kosi, do njega naprijed Branko Brnović, selektor, vidno nervozan, iza njega ja, koji objašnjavam Brni nešto i Goran Mihaljević Gope, sekretar reprezentacije, koji klima glavom i uvjerava selektora da ima smisla što ja pričam. Kao da da je to malo, vozimo se nikšićkim ulicama, u gradu kojem sam odrastao i lagano prilazimo mojoj ulici, gdje ispred ulaza stoji moj otac Sava sa maltezerom Medom, i zove nas na priganice koje je napravila majka Milka. U kafani ispod našeg balkona, već sjede Savić i Jovetić, sa Brankom Latinovićem, momkom koji je zadužen za odnose sa javnošću u FSCG. Ivan Radović, PR, razgovara uz čaj sa Amilom Gerinom, sekretarom sudijske komisije i objašnjavaju situacije u našem kaznenom prostoru. Tu su još i Luka Đorđević, Marko Bakić, Boris Cimljanić, Andrija Vukčević, Deni Hočko, Balša Banović, Alija Krnić, Matija Gligorović...''

Kako smo ušli u ulaz, prošli dvadesetak stepenica, pomenuli par igrača i situacija, lokalizovali majku i priganice, tako se film prekinuo, ja sam se probudio, ugledao ženu i dijete, pogledao ekran na mobilnom na kojem je pisalo 5:15. Uhvatio sam sebe u razmišljanju da bi tuš pomogao, kao i promjena majice jer je ona na meni bila više nego mokra od znoja. Bio sam jako srećan jer su mi u san došli samo dragi ljudi.

U 5:40, osvježen, shvatio sam da bi sport trebao da bude igra, a da od rezultata ne bi trebalo da zavisi i stanje duha nacije. Lijepo je  kada pulsiramo, kada vibriramo pod talasima osjećanja koje dobijamo zbog i oko lopte. Isto tako je lijepo i kada imamo energiju da podržimo sve što ima dodirnih tačaka sa reprezentacijom. Ali, treba i da imamo snage da ih ostavimo na miru oko stručnih pitanja i da se bavimo samo elementima u kojima mi možemo da doprinesemo. Glas, ruke, podrška svojima, respekt rivalima. Za takvu borbu treba da budemo jaki u glavi, pametni, mudri, spremni da uguramo mane u sebe, da ispoljimo samo kvalitete. Ostaje da vidimo koliko smo dobri, bez obzira na kvantitet, u životu i sport uvijek pobjeđuje kvalitet.

Prošlog vikenda odigrani su mečevi 3. kola Bundeslige. Favoriti su redom pobijedili, nosilac duple krune Bajern trijumfovao je protiv Nirnberga uz fenomenalne pogotke Riberija i Robena, vicešampion Dortmund je uz gol iz peterca Roberta Levandovskog bio bolji do Verdera, dok je Leverkuzen u goleadi na Baj Areni sa 4:2 savladao Menhengladbah. Ukupno 26 golova, preko 400 000 gledalaca na tribana, milionski auditorijum pored tv ekrana. I čak 8 crvenih kartona?!

Subota, 24. avgust. Bundesliga slavi 50. rođendan. Nakon što je Dortmund osvojio tri nova boda u petak, u terminu od 15 sati i 30 minuta na teren je izašlo deset ekipa željnih nadigravanja. Crveni karton broj jedan. Prvi momenat vrijedan pažnje već u desetom minutu. Salihović izvodi penal, silovito lijevom trese mrežu, slavi gol u društvu saigrača i nakon dobacivanja Juliana Šustera, uzvraća laganim šamarom. Sudija ne prašta, a Salihović, modar od muke, napušta teren. Crveni karton broj dva. U 14. minutu Benedikt Hovedes obara rivala iz Hanovera u kaznenom prostoru, dobija direktni crveni, poslednji igrač odbrane. Crveni karton broj tri. 41. minut. Fransis Koklan je na pozajmici iz Arsenala u Frajburgu, navikao je na žustrinu Premijer lige, nakon dva nesmotrena starta i dva žuta kartona, onaj crvene boje ga šalje u svlačionicu. Crveni karton broj četiri. 64. minut. Luis Gustavo Diaz debituje za Volfsburg. Došao je iz Bajerna za dvadesetak miliona eura, za godišnju platu od sedam miliona. Željan dokazivanja, ne bira sredstva da dođe do lopte. Dva žuta pretvaraju se u crveni. Crveni karton broj pet. 74. minut. Šabolš Hušti pogodio je Hanover iz penala protiv Šalkea, ali je i kramponima odradio sitan vez po licu defanzivca gostiju. Visoko podignuta noga, bolna grimasa, direktan put ka suspenziji. Crveni karton broj šest. 85. minut. Agonija u Hanoveru se nastavlja. Sudija Bastijan Dankert dobar je u matematici. Jedan žuti karton i još jedan žuti karton za Kristijana Fuksa iz Šalkea su dva žuta kartona. A dva žuta, to smo već naučili alhemičarski se pretapaju u crveni. Crveni karton broj sedam. 90. minut. Momci iz Frajburga su previše nervozni. Admir Mehmedi bijesno gestikulira, pokazujući jasno sudiji da smatra da njegovo stanje svijesti nije normalno. Uvreda za sudiju. Put u svlačionicu.

Jednom je sjajni fudbaler Fadilj Vokri navodno izjavio '' ova noć nije bila moj dan'', što vjerovatno najbolje opisuje dešavanja na njemačkim prvoligaškim terenima. Sa jedne strane, ekspanzija Bundeslige je jasna i prepoznatljiva, od fenomenalnih stadiona, infrastrukture, broja gledalaca, kvaliteta igre. Sa druge strane, fudbaleri su pod velikim pritiskom, konkurencija u timovima je sve jača, a mjesta za kiks je sve manje. Količina stresa emitovana tokom jednog fudbalskog meča veća je od bilo koje skupštinske maratonske sjednice. Previše toga se dešava u tako malo vremena i fudbaleri pište kao ekspres lonci.

A koliko je dobra atmosfera bitna i koliko može da ponese aktere sportskog događaja, svjedoci smo svakodnevno. ''Publika je bila večeras moj 12-ti igrač'', u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu upotrebio je jednom prilikom odlični bokser Azis Salihu. U Njemačkoj na tribinama i na terenu nema mjesta za nesmotrene, grubijane, simulante, nevaspitane i nekulturne, nema mjesta za  igrače koji ne poštuju pravila i službena lica, naravoučenije je ove priče. Toliko gledalaca na tribinama zaslužuje najbolje, a Njemci će se potruditi da to tako i bude. A možemo i mi. Možda malo više crvene farbe učini svoje.

Onog trenutka kada je Mišel Platini izgovorio njegovo ime i prezime, kada je i zvanično svima postalo jasno da je Frenk Riberi najbolji igrač Evrope u prošloj takmičarskoj sezoni, dečko nenaviknut na osmjehe, pružio je jedan. Lokalne vizuelne estete zaboravile su njegov talenat, kvalitet, čak i novac i glasno izgovorile, '' a, to je onaj sa ožiljkom!?''

Frenka Riberija život nije mazio, a ožiljak koji je dobio u saobraćnoj nesreći kada je imao samo dvije godine podsjeća ga da uvijek mora više i bolje. Već tada je išao, ne glavom kroz zid, nego glavom kroz šoferšajbnu, što možda najbolje opisuje njegov životni i fudbalski put. Zbog ožiljka je provociran i ponižavan, zbog ožiljka je tučen i tukao je, zbog njega mu nijesu vjerovali, zbog njega su se plašili, pripisivali mu nadimke, zvali ga životinjom.

A on je samo volio loptu. Iz Bulonja na moru, preselio se 140 km dalje, do Lila, sa 13 godina, jer je tada konačno neko prepoznao talenat. Sa 16 su mu rekli da nije za njih, jer je bio katastrofalan u školi. Zbog ljubavi prema lopti, mijenjao je sredine, igrao za 150 do 250 eura, bio odbijen u rodnom mjestu, Aleu, Gengampu, Kaenu, u međuvremenu, zbog ljubavi prema ženi promjenio je i vjeru. Nakon što je dva mjeseca radio sa ocem od 5 ujutro do 19 sati uveče, dobio je još jednu šansu u Brestu.

Za godinu dana, upisao je 23 asistencije, a njegovi driblinzi, periferni pogled, osjećaj za prostor, vrijeme, saigrače, potirali su njegovu nevoljnost da se vraće u odbranu i pomaže u defanzivi. Tražili su ga mnogi, izabrao je Mec, voljeli su ga neograničeno, obećali mu takvu slobodu u igri. Toliko je bio dobar da mu je turski Galatasaraj ponudio 800,000 eura ''na ruke'' samo da se pojavi na Bosforu. Put od 250 eura do skoro miliona prošao je za manje od 18 mjeseci. Još jedan dokaz da novac sam dođe, prije ili kasnije, jedini i glavni preduslov, morate biti dobri.

Ipak, nije mogao da ohladi glavu, bio je ratoboran na terenu i van njega, dobio je brojne suspenzije zbog krvničkih startova, ali i verbalnih razmirica sa upravom Galatasaraja. Svjestan spektakla koji nudi na terenu, tražio je mnogo veću platu, a dobio je šut kartu. Novu priliku tražio je u Marseju, kod Žana Fernandeza, čovjeka koji ga je obožavao još u Mecu. Opet je bio briljantan, toliko da je njegova cijena porasla na 25 miliona. Lion je to želio da plati, Real nije. Da ga navijači Marseja ne bi razapeli zbog odlaska u rivalski klub, morao je u Njemačku.

U Bavarskoj su bili zaljubljeni u njegov karakter, Hicfeld je o njemu pričao bajke, saigrači su svakodnevno izvještavali o njegovim šalama, a on je ''zalijepio šamarčinu'' navijačima, jer špansko sunce sija jače, a u Minhenu je hladno. Nije mu tako bilo u zagrljalju maloljetne Zahije, zbog koje su Benzema i on morali i na klupu. Ali, u sudu. Sve je završeno vansudskom naknadom, što Riberiju nije teško palo, jer je potpisao novi petogodišnji ugovor, 10 miliona eura po sezoni. Bruto.

I dok je u domovini bio na drugom mjestu najomraženijih ličnosti, jer je u međuvremenu stigao i da podigne bunu protiv selektora Domeneka, u Njemačkoj njegova reputacija raste. Kod Jupa Hajnkesa, dobija na ozbiljnosti, sve više igra u odbrani, leti po terenu, a nema više ni problema sa povredama. Špansko sunce više nije tako jako, troje djece ga je smirilo, ubijedilo da postoji drugi način. Uobličilo do perfekcije. Na terenu pobijeđuje špansku imperiju, a put od pomoćnika u čeličani do jednog od najboljih fudbalera svijeta za desetak godina sada djeluje lagan za sve. Sam Riberi kaže, sad jeste sve lako, najveću bitku u životu sam dobio na vrijeme, kad se pogledam u ogledalu, svakog dana, podsjetim se na to.

Nemojte se previše nervirati na startu sezone. Jednostavno, veliki timovi nijesu još uvijek posložili sastave za novu sezonu, preletjeli su previše kilometara, potpisali su previše autograma, premalo su spavali, promjenili su previše lica u svlačionici. Budite obazrivi kada Vam neko ponudi priču o tome da su ambicije pojedinih klubova porasle samo zato što su potpisali ugovore sa nekoliko provjerenih igrača. Ona floskula koju namećemo poslednjih dvadeset godina, definitivno dolazi po svoje. Svako danas zna da igra fudbal.

Vidim da su mnogi ljuti što je Bajern postigao samo jedan gol protiv Ajntrahta. Neki su nervozni jer je Dortmund samo sa golom razlike savladao Braunšvajg. Osjećam da su mnogi posjedjeli jer Pari Sen Žermen nije mogao nakon 39 pokušaja na gol da savlada Ažaksjo. Njima je trebao samo jedan pravi da isčupaju bod u Parizu. Vjerovatno imate i dovoljno razloga da ne volite Arsena Vengera nakon poraza na Emirejtsu protiv Astone Vile ili da ste nevoljni jer je Anćelotijevom Realu bilo potrebno 85 minuta da riješi meč sa Betisom. Razmišljam i o tome da ste nervozniji od Mamića jer je Dinamo u Zagrebu poražen od Austrije ili ste u stanju uma Điđija Bekalija jer Steaua nije mogla da savlada Legiju u Bukureštu. Lopta je okrugla.

Gledao sam prije sedam dana veliki broj prijateljskih mečeva reprezentacija i nekako me srce pregrabilo, pa sam sa najviše pažnje pratio meč Engleska – Škotska. Sjajna atmosfera, pet golova, škotsko hrabro, ali limitirano srce nije izdržalo. Tokom susreta, osjeti se to lako, većini fudbalera noge užasno teške, raduju se golovima iz sve snage, samo jer igraju protiv velikog rivala, a jasno je da im je i ona linija centra kojoj moraju da se vrate predaleko. Pomislio sam u tom trenutku na igrače Mančestera, Liverpula, Čelsija, koji obiđoše planetu u mjesec dana, pokušavajući da zadovolje brojne sponzore i armije navijača u Americi, Aziji, Australiji. Jedan pasioniran igrač na sreću rekao mi je davno, moramo pratiti sad i gdje su bili na pripremama ovi klubovi, ako su se lomatali po Austriji, igraj na njih makar privh desetak kola, ako su letjeli od Bangkoka preko Tokija, Sidneja, El Eja, Vašingtona, moramo ih pustiti da glava prestane da ih boli, a da se noge odmore od džet lega.

Slušam i priče naših mladih igrača kada pređu u novi klub. Dobar si ti dečko, vjerujemo u tebe, ali sjedi ti u školsku klupu par mjeseci, nauči jezik, pa ćemo da vidimo koliko znaš na terenu. Svaki element se gleda, ništa se ne prepušta slučaju, pobjeda je najbitnija, tri boda da se upišu i prekriži prethodni rival. Sve ostalo je u drugom planu u ubitačnom ritmu na startu sezone.

Moskva. Tamo ne pada kiša, tamo uvijek lije. Osam muškaraca postavljaju ruke na liniju, povijajući se ka unaprijed. Godinama su se spremali za trenutak kad jedan pucanj u vazduh ne znači dobijanje prinove ili dolazak mlade u familiju. Tišina koja para njihove uši, proporcionalna je razdornoj moći ventila na ekspres loncu. Nedjeljom, kad svi pokušavaju duže da spavaju.

Jedan među njima, ipak strijepi više. Najviše. Ima leđa i ramena kao Herkules, ali u glavi mu bubnja. Njegove noge su duže od manekenskih, a jače od onih koje imaju dizači tegova. Ovog puta ga neobjašnjivo bole. Iako je uvijek nasmijan i raspoložen, za sve, od igranja fudbala sa neznancima, do pikanja lopte sa Mančester Junajtedom, trčanja po ulicama svjetskih metropola za šaku dolara, za ženama ili u humanitarne svrhe, za lude žurke, učenje ruskog jezika, pa čak i ulijetanje u jarak sa novim modelom bilo kojeg automobile vrijednog pažnje, sada brine.

On je Usain Bolt. Prototip čovjeka budućnosti. Onog što bi trebao da nas spašava od kataklizme, meteora, hladnog rata, domaćih i vanzemaljskih izdajnika. U momentima kada atletiku tresu mnogobrojni doping skandali, zbog kojih je ostao i bez najvećih konkurenata i više renomiranih stalnih članova delegacije sa Jamajke na najvećim takmičenjima, mora da dokaže da je još uvijek brz. Najbrži. I čist. Da u njegovoj krvi nema suplemenata iz crnih knjiga. Da čovjek, uz specifičnu kombinaciju gena i marljiv rad, neosporan talenat, bez pomoći bijelih odijela i ludih naučnika može biti i Supermen.

Njegov kriptonit je upravo pucanj. U Južnoj Koreji, na prethodnom svjetskom šampionatu, iskočio je ranije nego je trebalo. Svjestan lošeg starta i uz preveliku želju, krenuo je niz stazu prije nego je čuo pucanj. Duboko u sebi, jedan trzaj odvojio ga je od prvog mjesta. Ovog puta, nije smio sebi da dozvoli takvu grešku. Šampionati su rijetki, konkurencija je paklena, a najbrži svih vremena ne smije sebi da dozvoli da medalje završavaju u nekim drugim plakarima.

Navikli smo da dominira, da ruši sve pred sobom, da postavlja rekorde, povlači ručnu, baca publiku u trans svojim plesom, šarmom i nepodnošljivom lakoćom postojanja. U Moskvi, praćen ledenom kišom i munjama koje asociraju na njegovo prezime, Bolt je prvi put škrgutao zubima. Nakon 9 sekundi i 77 stotinki od pucnja, prošao je kroz cilj bez vatrometa emocija, hladan kao žena koja odlazi preko vrata.

Nije teško zaključiti da državljani Crne Gore vole vaterpolo. Bez obzira što je procenat onih koji su se ovim sportom rekreativno bavili ili trenirali, bili registrovani igrači ili uzimali medalje sa velikih takmičenja manji i od potrebnog cenzusa za ulazak u parlament, a broj adekvatnih bazena manji od broja prstiju čak i stolarske ruke, vaterpolo se voli i osjeća.

          Naša prva velika medalja nakon nezavisnosti došla je preko vaterpola, Malaga je prije nego smo očekivali krunisala generaciju za koju smo znali da će nam bez carine donijeti veliku kolekciju plemenitih metala. U realnom svijetu, naša tri velika kluba (uz izvinjenje Kataru, osvajaču Len kupa, Valu, Bijeloj i ostalima) živjela su takođe iznad očekivanja, titula evropskog klupskog šampiona u godinama najveće krize Primorca i nekoliko trofeja Jadranske lige iz Herceg Novog ispolirali su naš sportski ego. Političari, rijetki navijači i po nečemu zaslužni ljubitelji sporta i turizma tako su dobili priliku da upoznaju sve prednosti čarter letova, što je do danas ostala fina razbribriga za elitu u dugim toplim ljetnjim danima. Pošto uvijek pucamo visoko, razočarani smo prepričavali poraze iz Pekinga, Šangaja, Zagreba, Londona, a malo ko je želio da prihvati činjenicu da imamo samo 200 vaterpolista. Nekako zagrijani uspjehom juniorske reprezentacije, osvojenim prvim mjestom na prvenstvu Evrope, smatrali smo da će biti novih asova u bazenu.

          Jasno je i laiku da crnogorski sport prepun paradoksa, pa zašto bi vaterpolo bio drugačiji. U međuvremenu, uspjeli smo da upišemo poraze protiv Japana i Brazila u različitim kategorijama, ostali smo bez temelja ekipe, Zlokovića i Gojkovića, uvezli smo ljevaka, Kruziju, jer naši ljevaci više nijesu na potrebnom nivou, kažu ovi što bolje znaju. Okruženje nam je odnijelo ono najbolje, prvo Prlainovića, kasnije Mandića i Subotića, a samo dva naša zlatna juniora sada su standardni u reprezentaciji, Klikovac i Darko Brguljan. Klubovi još imaju uslove za takmičenje, jer pored volje, dovoljno je malo tople vode sa vremena na vrijeme, set kapica i gaćica.

          Sve ovo se dešavalo od Malage do Barselone, prošlo je samo pet godina. Umjesto Porobića, tu je Perović, mada i njega smijenjujemo poslije svakog tajm auta. Tada smo bili prvi u Evropi, danas drugi na svijetu. U moru problema, većinu ne interesuje kako. Bitno je da smo uvijek spremni za doček. Osim Kotorani, njima su neke druge stvari na umu, a i zasitili su se nakon silnih manifestacija slične forme i sadržine. Podijelili su i neke stanove, onomad, pa vjerovatno misle da je to dovoljno.

Da li Geret Bejl vrijedi 100 miliona eura, funti, dolara, konvertibilnih maraka, jedno je od jako bitnih pitanja i u Crnoj Gori, bez obzira na dnevno – političke zavrzlame i vaterpolo groznicu. Kad pogledate dešavanja na transfer pijaci ovog ljeta, dovoljno je argumenata za obje strane odgovora, ali vjerovatno ćemo u nastavku više puta potvrdno klimnuti glavu i razumjeti želje čelnika Reala i insistiranje da se Velšanin preseli u Madrid.

Momak iz Kardifa, dijete školskog domara, lagano je došao do najveće fudbalske pozornice. Već sa 9 godina primjetili su ga skauti Sautemptona, a briljirao je i u ragbiju, hokeju i pogotovo atletici, jer je sa 14 godina trčao sto metara za 11 sekundi i četiri desetinke. Koliko je bio fudbalski dominantan dovoljno govori podatak da su se zbog njega mijenjala pravila jer je mogao da igra isključivo iz ‘’prve lopte’’, jednim dodirom, lokalne mečeve da se ostala dijeca ne bio osjećala poniženom i posramljenom, a to mu je očigledno jako pomoglo u nastavku karijere. Kada je imao 16 godina i 275 dana, debitovao je za Sautempton, dok je samo godinu dana kasnije Totenhem za njega izvadio 7 miliona funti, novac koji je ‘’Svecima’’ omogućio da ne bankrotiraju. Prepoznatljiv po lijevoj nozi, pogotovo kod izvođenja prekida, kada loptu uz skoro teniski top spin šalje u mreže rivala, pogodio je srca svih ljubitelja fudbala. Za pet godina prešao je put od pozicije lijevog beka, preko lijevog krila, do napadača. Sada je među pet najboljih igrača svijeta. Ono najbitnije, ostavili smo za kraj, igra u klubu koji nije u kvalifikacijama za Ligu Šampiona, u klubu koji ima predsjednika spremnog da proda bilo kojeg igrača. Za dobru cijenu. Sjetimo se Modrića.

Geret Bejl po medijima, vrijedi, 85 miliona eura, plus Koentrao i Di Marija, vrijedi 100 miliona eura i Di Marija i sada 100 miliona eura i Alvaro Morata. Znam, kada pomene neko 100 miliona, mislite prije svega o budžetu države za godinu ili par, o nekom zaostalom trencizionom dugu ili o blaženom osjećaju sreće koji bi izazvao taj novac u vašem džepu. Real traži pandan Kristijanu Ronaldu, nekoga ko bi mogao marketinški i fudbalski da parira Nejmaru i Mesiju. Kada vidite takav proizvod na tržištu, nema nazad, to su dokazali i ranije, Figo, Zidan, taj isti Kristijano morali su da dođu u Madrid. Situacija na fudbalskoj pijaci je takva, ako izvjesni Fernandinjo sa 28 godina vrijedi 35 miliona, Isko takođe, Iljaramendi nešto manje, ako je Kavani plaćen 65 miliona, onda Realova licitacija ima smisla. Madriđani su uvijek znali da naplate komercijalna prava na lik i dijelo fudbalera, tako da za njih Bejl predstavlja i konstantan izvor prihoda. Uostalom, nalazi se na britanskoj naslovnici za igricu FIFA 14 zajedno sa Mesijem. Zamislite samo koliko bi porasla popularnost Reala u Britaniji, pogotovo Velsu. Koliko je to samo prodatih dresova?

Jedno je jasno, fudbaleri više nijesu samo ljudi koji trče i udaraju loptu, već predstavljaju modne, tabloidne, marketinške ikone. Oko njih se sve vrti. Zahvaljujući internetu i neprovjerenim informacijama iz provjerenih izvora svakog dana saznamo ponešto novo iz njihovog privatnog ili poslovnog života. Prije trideset godina, znali smo da je Maradona car, Pele mag, a Krojf fudbalska suština i to je to. Danas, znamo i za Runijevog tatu kockara, Nejmarovog tatu suvlasnika sopstvenog sina i Ibrahimovićevu ženu stariju. Okruglo, pa na ćoše, naglavačke, iz ovog ili onog ugla, sa tijelom atletičara srednjeprugaša, ubrzanjem japanskog motora i topom a la Roberto Karlos u lijevoj nozi, Bejl vrijedi svaku paru.

Prošli vijek, devedesete, ljeto, Berkovići kao izlaz u svijet, žvake, devize, dileri, benzin, bonovi, redovi. Stanje uma 17-godišnjaka u to vrijeme idealna je podloga za roman. O bilo čemu. Na pola puta od nikšićkog korza do stadiona malih sportova nalazi se zgrada u kojoj sam živio. Uvijek rastrgnut između pogleda ka lijepim ženama i igri koja se zove mali fudbal. Propuštena polumaturska ekskurzija učinila je da za maturskom vapim još više. Ipak, biće vremena za šetnje, sjetne poglede, idem na ‘’mali stadion’’, razmišljao sam naglas na putu kroz park, do finalne destinacije.

Crna trik majica, karirani šorc kakav samo tetka može da ti kupi, tanke patike bez čarapa. Nijesam modni guru, jasno je. U iščekivanju satnog šou programa na temu malog fudbala koji su u ljetnjem periodu priređivali nekadašnji ‘’Premijer’’ i Elektroprivreda, desio se i dodir fudbalske karme. Nedolazak golmana, legendardnog Vanje Delića, uslovio je i maglovit pogled ka tribinama i pronalaženje mene kao odgovarajuće zamjene. Jedine moguće. Ma koliki bili majstori sa loptom, svi su imali istu boljku, nikome se nije stajalo na golu.

Ubrzan puls, snažno lupanje srca, klecanje koljena, niz psihosomatskih poremaćaja uslijedio je na putu od tribina do gola. Sebi sam u bradu sipao najgore epitete, jer, dobio šansu, a u opremi dizelaša početnika. ‘’Vaki, ne boj se ti ništa, neće oni ni šutnuti’’, ubijeđivao me Andrija Piro Vujović, ja pomislih, idem onda kući. Izgubljen u vremenu i prostoru između kaznenog i linije od devet metara glumio sam zainteresovanog za zagrijavanje kada je kroz otvorena limena vrata ušao Nikola Peco Rakojević. E, sad me dotucite.

Porodični prijatelj Svetozar Garo Čizmović prvi me je poveo na utakmicu Sutjeske. Bio sam opčinjen masom, dešavanjima. Da se razumijemo, u našoj kući psovka je izgovarana kao dobar dan, ali na stadionu se psuje drugačije. I zanimljivije. Gledao sam i Mojaša i Brajana. Čudio se kako to da moj prađed i Radonjić imaju isto ime, pitao se da li je Nenezić možda Englez ili Škot, jer zašto Brajan. Fudbalski, u centru moje pažnje bio je samo Peco. Ljevak, jak i stabilan, uvijek spreman da izmisli asistenciju, podvali idealan pas, šutne gromovito sa 20 metara. A imao je spoljnu lijevu, da se postide današnji majstori.

Ko ti je ovo dijete, moj Andrija? Dobar dan, kako se zoveš?

Vlado.

A dobar dan ne umiješ da kažeš?

Umijem. Dobar dan.

Bravo. Ajde da vidimo sad možemo li im što?

Dobili smo 11:3, ja sam bio na nivou Silvestera Stalonea u čuvenom filmu Bjekstvo u pobjedu, u kojem je zasjenio i Pelea i Ardiljesa i Bobija Mura. Bilo je dobro, rekao mi je Peco na kraju meča. Meni sasvim dovoljno za sledećih 50 godina. Ispunio sam dječački san tog dana. Skoro dvadeset godina kasnije, stisnuo sam Nikoli Rakojeviću ruku i čestitao na herojskom remiju protiv Senica u prvom meču. Mladost je uprkos svim prognozama prošla Videoton, a protiv Slovaka je oštećena i fudbalski prevarena. Primili su dva blesava gola, poništen im je čist, uz osjećaj ružan. Bilo je dobro, rekoh tada, dobih isti odgovor, da ti ja kažem, dobro. Sedam dana kasnije dobro se pretvorilo u odlično, jer je golom Bojana Kaljevića fudbalski opustošena Senica. Poštovanje, ono dobar dan iz gornjih redova, disciplina, profesionalizam, odveli su Mladost na Sančez Pichuan. Ravno do Sevilje. Sve je to dio trenerskog mota, doktora fudbala Nikole Rakojevića. Naklon do poda, moliću.